Ja sam roditeljica i hraniteljica.
Ja sam tvoja ljubav: djevojka i
zaručnica, žena i vjernica.
Ja sam ratnica, mučenica, uznica
i patnica: brojim korake po rubu
i strepim da se ne polome niti
između biti i sniti. Između
opstati i nestati, jer ja sam
java i san naše plovidbe što zori
i čeka da na pladanj jesenske
gozbe padne jednom sve što se
sijalo: nad čim se bdjelo i sve
što se moglo i smjelo...
Ja sam to nagnuće. Nevidljiva
slutnja, bljesak i visina.
Tvoja misao i tvoja dubina.
Sjećanje i pjesma koju ruka
zapisuje dok me raspinju i
dok ostavljam crveni trag
ljubavi i krvi. Ja sam kruh
što se mrvi dok domahuješ,
odmahuješ životu. Dok se
žalostiš, raduješ. Dok boluješ,
sumnjaš i samuješ.
Ja sam tvoj Ne i tvoj Da.
Tvoj Kako, Gdje i Što.
Tvoja blizina i onda kad
misliš da me nema. Ja i tad
lebdim između tebe i visina.
Tebe i mraka. Tebe i dubina.
Sve sam tvoje: tvoja davnina.
Tvoj krvotok, tok koji se
ulijeva u Rijeku Neprolaza.
Ja sam tvoje jastvo. Ja sam
ljudskost, bratstvo i tvoje
hrvatstvo: korablja tvojih
kraljeva i vila tvoga mora.
Ja sam neuništivi dio tebe
satkan od niti koje povezuju:
vezuju i obvezuju. Tvoja
silina i tvoja milina. Tvoj
mir i nemir. San i nesanica.
Sapetost i propetost.
Ja sam tvoja zemlja, tvoje
rijeke, tvoje nizine, tvoje
more i tvoje gore: šum, žubor,
huk i jauk.
Ja sam tvoj Kaj, Ća i Što.
Tvoj jezik, tvoje tijelo,
duh, grob i spomenik.
Ja sam Jedina
koju se ne zaboravlja:
amanet, oporuka, znamen
i Amen.
