Viktor Ivančić : Srčani udav

Srčani udav

 Razmještajući se uzduž linije obilježene kredom, stotinu i pedeset mještana Pakoštana svojim su tijelima na nekoj ledini oblikovali golemo srce (40 metara u horizontalnom promjeru, 45 u vertikalnom) i zaokružili groteskni portret Ante Gotovine iscrtan na tlu, a onda se umjetnik s fotografskim aparatom u ruci uzdigao iznad mase pneumatskim putem, uz pomoć vatrogasnog krana. Na njegov znak, prije nego će aktivirati prst na okidaču, statisti salutiraju i šalju vojnički pozdrav voljenome generalu. Klik!

Tako je nastala 317. po redu “milenijska fotografija” Šime Strikomana – artista s konceptualnim pretenzijama koji je započeo kao snimatelj u “Poletu”, a završio nebu pod oblacima, kao seoska Leni Riefenstahl – u sklopu pripremanja nadražene nacije za fatalni 16. studenoga, kada će u Haagu biti izrečena konačna presuda slavnome hrvatskom vojskovođi, optuženom za najteže ratne zločine.

O performansu u herojevu rodnome mjestu iste su večeri izvijestile sve informativne emisije svih nacionalnih televizija, tako da je ono srce čiju su konturu zadali vrijedni Pakoštanci prikazano dovoljno izdašnim da u njega nagrne ljudstvo u većoj količini. To je jedno otvoreno srce, takoreći – tisuće i tisuće dragih gledatelja, udobno smještenih u svojim foteljama, mogli su u mislima popuniti klijetke i pretklijetke, prekriti ostatke tratine, dodati svoje strepnje onima općim, pridružiti svoje psovke ostalima, tvoreći kolektivno biće koje pulsira i vapi za pravdom.

To je ono što pokušava Šime Strikoman, umjetnik na kranu, makar s kržljavim uzorkom od stotinu i pedeset regrutiranih modela: zabilježiti objektivom treperavu dušu nacije. Faktografskim sredstvima registrirati mit. Ukrotiti disperziju i privesti je prirodnome zbijanju.

Dok promatram masovni kadar – točnije, masu u kadru – prisjećam se jednoga od njegovih mogućih negativa, fotografije snimljene 23. svibnja ove godine u središtu Prijedora: Emir Hodžić stoji sam na gradskome trgu, ruku priljubljenih uz tijelo, s bijelom maramom privezanom oko lijevoga rukava, stoji i miruje, dok ga prolaznici zaobilaze u širokome luku, s panikom u očima nastoje se zateći na što većoj razdaljini, te se čini da je usamljenost čovjeka na trgu u tome trenutku upravo svemirskih razmjera i da oko njega naočigled ekspandira pustoš.

Emir Hodžić izdržao je nepomičan na prijedorskome trgu deset minuta, protestirajući na taj način jer mu uprava kompanije Mittal Steel, u dogovoru s lokalnim vlastima, nije dopustila da uđe u ograđeni prostor rudnika Omarska, koji je u zadnjem ratu korišten kao koncentracioni logor, odlagalište ljudi gdje su bili zatočeni njegov otac i njegov brat.

Radom imaginacije moguće je bilo isti prizor smjestiti u sasvim blisko okruženje, zamisliti – na primjer – nekoga sličnog Emiru Hodžiću kako mirno stoji i prosvjeduje pred ulazom u splitsku Loru, sa ili bez trake oko rukava, možda baš na dan kada je nekadašnji logor sadašnjem predsjedniku države poslužio kao rezidencijalni hotel. Kolika je idealna visina krana s kojeg bi fotograf ovjekovječio kolektiv u bijegu? Je li predsjednik doručkovao kajganu sa šunkom ili se ipak odlučio za light varijantu, maslac i džem? Bi li deset minuta bilo dovoljno kratko razdoblje da iritator kolektivnog pamćenja napusti poprište bez razbijenih čeljusti?

Umjetnik na kranu, međutim, preferira mase, geste pojedinaca nisu mu ni najmanje zanimljive. Već je 317 puta uspio okupiti gomilu u razigranom sletu; tisuće hrvatskih građana, u svojstvu ljudskih kulisa, s osobnostima svedenim na razinu zrnaca pijeska, dosad se ugradilo u njegove petparačke propagandne kadrove, radosni što mogu statirati točno onako kako se od njih traži i isprsiti se u stavu prvoga lice množine. Prisjećam se kako je jednom u Mariji Bistrici spretno organizirao katoličku omladinu, ukupno par stotina grla, opskrbivši djevojke i mladiće crvenim i bijelim majicama (ili su to bili kišobrani?), pa su ovi na proplanku podno zvonika udruživanjem tijela sačinili gigantski hrvatski grb. Lijepo je to bilo vidjeti iz gornjeg rakursa – livada, šuma i najkvalitetnije domaće meso u strogoj formaciji: priroda i društvo.

Šteta je što Strikoman – kada se već optuženi hrvatski general našao u fokusu njegova stvaralačkog nemira – nije raspolagao odgovarajućim kranom u ljeto devedeset i pete, jer bi se one rijeke protjeranih Srba što su uz oružani nadzor kuljale prema istočnoj granici sjajno uklopile u fotografov “milenijski” ciklus. Ovjekovječeni iz ptičje perspektive, ti bi masovni prizori danas mogli nadopuniti pakoštansko mnogoljudno srce i poslužiti kao dodatni izraz podrške obožavanom ratnom vođi.

Kilometarski duge izbjegličke kolone, doduše, znaju biti dosta monotone, no umjetnik bi se već potrudio smisliti štogod maštovito i simbolično, eventualno uz pomoć naoružanih pripadnika Hrvatske vojske nagovoriti prognanike da se kreativno izraze i postroje u kakvu zgodnu kolektivnu figuru – u divovskog leptira, recimo, ili u poljski cvijet. Ili u šaku s uzdignuta dva prsta, aranžiranu na obronku planine, uz parolu ZBOGOM ispisanu ljudskim tijelima.

Ipak, foto-seansa u Pakoštanima, tragikomični promidžbeni cirkus sa svjetinom na ledini, tek je kamenčić u mozaiku, da ne kažem korpus veličine mikroba na “milenijskoj” fotografiji, jer Hrvatska bridi u iščekivanju povijesnoga 16. studenog, dana velikog proljeva, dana kada će naše nade biti uslišene ili pokopane, dana kada će omraženo sudište u Haagu crvenim voskom zapečatiti našu zajedničku sudbinu, svi medijski senzori su istureni, sve ideološke kote su zauzete, svi disonantni glasovi su odstranjeni, nacija se dohranjuje porcijama svježeg adrenalina, dijele se lanč-paketi pravedničke srdžbe, Hrvati dišu kao jedan, gledaju svoje dnevnike i čitaju svoje novine, a novine pišu kao jedan, reproduciraju legendu o čistome ratu i prljavome miru, obavljaju zadnje predradnje da bi događaji bili podvrgnuti ujedinjenom stoicizmu: što god da se zbije – mi ćemo se zbiti!

Osjećaje plemena najsuptilnije je sažeo “Jutarnji list”, opremivši veliku subotnju temu naslovom “Je li Sanader zaslužio Gotovininu presudu od 24 godine zatvora?” Dilema proizlazi iz mogućnosti da bivšem premijeru i bivšem vojskovođi pravorijeci budu izrečeni istoga dana. U tekstu, istinabog, stoji kako Sanader po zakonskoj osnovi može fasovati maksimalno 15 godina zatvora, ali ipak, ipak… “Mnogi se pitaju”, napominje novinarka “Jutarnjeg”, ne bi li pravda mogla zaobići zakonska ograničenja, pa da omraženi preuzme usud glorificiranog, da politički razbojnik – više nego zasluženo – osjeti sankciju što je u prvoj rundi zadesila ratnoga heroja. “Mnogi”, podrazumijeva se, to su tjelesa ispod Strikomanova krana.

Granične točke unutar kojih se prostire džungla javnog morala jasno su zadane: onaj pod čijim se patronatom organizirano pljačkalo i onaj pod čijom se komandom organizirano ubijalo istaknuti su kao sušte suprotnosti, mrak i svjetlost, crno i bijelo, Jekyll & Hyde: nismo valjda ubijali zato da bismo bili opljačkani? I da to izvede netko tko se činio tako prokleto “našim”?… A stvarna narav kriminalnog akta još je i mnogo složenija, jer nema sumnje kako infantilna molitva upućena Boginji Pravde da zlotvoru dodijeli svečevu kaznu sadrži ponajprije odmazdu zbog činjenice da je u Sanaderovu mandatu Gotovina otpremljen u Haag.

Makar ga, poput krčanja u eteru, pratila elegična jeka proeuropskih zakletvi, ovaj se društveni gard – oličen kroz “javno raspoloženje” – nikome ne čini moralno dubioznim. Pakoštanaca se na ledini pod vatrogasnim kranom nije okupilo bogzna koliko (čak ih je i seoska Leni Riefenstahl, prema vlastitom priznanju, očekivala dvostruko više), ali pozorniji uvid otklanja dileme: u Strikomanovo kolektivno srce smjestio se čitav hrvatski parlament, pa Vlada na čelu su uglađenim premijerom, pa oficijelni fikus s Pantovčaka praćen kompletnom dvorskom svitom, pa Hrvatska akademija znanosti, pa divizije umjetnika i kulturnih pregalaca, pa vodeći mediji, dakako, predstavnici sedme sile koji zadaju ritam otkucaja, stimuliraju tik-takanje zajedničkih jecaja i prekrajaju naslovnice u zastave, pošto je u njihovoj zoni odgovornosti osjetljivo “bilo nacije”…

Ukoliko sud u Haagu, bez obzira na visinu kazne, potvrdi Gotovininu krivnju za ratne zločine – što je najizvjesniji rasplet tekućeg spektakla – neće to dovesti do poremećaja u radu kolektivnog srca. Ono će i dalje pumpati svoju krvavu bajku, gustu i otrcanu, pulsirat će dovoljno žustro da od srčanog udava ne poštedi buduća pokoljenja.

Dan velikog proljeva, dakle, dočekujemo spremni. Iznenađenje će biti hinjeno, jer patriotizam je lišen rizika događaja. Što god da se zbije – mi ćemo se zbiti!

Novosti.hr

Dokumentarac o Feral Tribuneu

Viktor Ivančić - Kako država zrije? (Novosti, 9.7.2011.)

Jedan dnevni list objavio je u ponedjeljak preko čitave naslovne stranice crno-bijelu fotografiju tijela 12-godišnje Aleksandre Zec, ubijene u studenome 1991. godine na zagrebačkom Sljemenu. Kadar je drastičan: beživotno tijelo djevojčice, koja je u trenutku smrti na sebi imala pidžamu, leži odbačeno na smetlištu, među ostacima plastične ambalaže i praznim limenkama “Coca-cole”.

“Šokantnu fotografiju iz dokumentacije sudske istrage” list je čitateljima servirao na naslovnici takoreći zbog edukativnih razloga. “Za ovo se Merčepu mora suditi”, poručeno je masnim crvenim naslovom, tiskanim preko fotografije. “Je li hrvatsko društvo dovoljno zrelo da se suoči s licem zla?” stoji u podnaslovu uvodnika kojim se objašnjava provokativni urednički potez.

Uvodničar ne želi pobijati opće uvjerenje kako su nedavna hapšenja Tomislava Merčepa i Đure Brodarca politički iznuđena, nije mu namjera sporiti se s ocjenama da je riječ o “prinošenju posljednjih žrtava na oltar ulaska Hrvatske u Europsku Uniju”, no veli da je to taktičko gledanje na stvari, a taktika je kod “suočavanja s licem zla” od drugorazredne važnosti. “Taktička funkcija Merčepova i Brodarčeva hapšenja ne umanjuje stvarni, elementarni moralni imperativ da se ljudima poput Tomislava Merčepa napokon sudi zbog uistinu jezivih zločina.”

Uredništvo dnevnog lista, u tihoj suradnji s državnim tužilaštvom, zbog toga je odlučilo uz pomoć fotografije tijela ubijene djevojčice pozitivno “šokirati” publiku: poučiti je kako je vrijeme da zaboravi na taktiku i koncentrira se na suštinu. “Hrvatsku javnost želimo upozoriti zbog čega je zapravo Tomislav Merčep u zatvoru”, objašnjava uvodničar: nije on strpan iza rešetaka zbog Europske unije i prinuda koje stižu od birokrata iz Bruxellesa, nego zbog zlodjela koja su podrobno istražena, nepobitno utvrđena, detaljno dokumentirana i čije dokaze, evo, objavljujemo na naslovnoj stranici, dvadeset godina nakon ubojstva.

Upozorenje je dovoljno jasno da kod tankoćutnijeg čitatelja stvori nelagodu. Nije, dakle, umjesno razmišljati o taktičkim marginalijama kada je pred nama “elementarni moralni imperativ” i mučna porcija stvarnosti od prije dva desetljeća. Faktor protoka vremena uredništvo dnevnog lista vrlo ozbiljno uzima u obzir, pa slutimo da bi “moralni imperativ” mogao biti neka vrsta ishoda prirodnog evolucijskog ciklusa, ili se pak radi o procesu nalik kontroliranom biološkom uzgoju koji će rezultirati davanjem ploda i dosizanjem optimalne točke njegova zrenja. “Uvjereni smo”, kaže se u uvodniku, “da su hrvatska država i cijelo hrvatsko društvo napokon dovoljno zreli da se suoče i s tako strašnim dokumentima poput fotografije tijela dvanaestogodišnje Aleksandre”.

Priznajem da mi sam spomen “zrelosti” – u kombinaciji s državom, društvom i njihovim “suočavanjima” – izaziva blage grčeve u želucu. Bit će da je to zbog metaforike organskoga tipa, koja je u svojim lošijim klišejima uvijek sirova taman toliko da se čovjek malčice prepadne. Kako to država i društvo zriju? I koliko dugo? Jesu li država i društvo dovoljno zreli da ih možeš ubrati s grane i pojesti bez popratnih probavnih teškoća?

Ipak, prihvatimo li da te dvije veličine, usprkos svemu, budu razmatrane u kategorijama zrelosti, bojim se da ocjena uvodničara dnevnog lista – pa onda i kompletna intervencija u polje javnoga morala preko “šokantne” naslovne stranice (koja će, uzgred budi rečeno, značajno pomoći vladajućoj političkoj eliti, proizvodeći utisak da ova, dok hapsi svoje ljubimce da bi zadovoljila Bruxelles, nije zaokupljena taktikom, već suštinom) – sadrži fatalnu grešku i ruši se na nesretno odabranom pridjevu: onom kojim se naglašava da su hrvatska država i hrvatsko društvo “dovoljno” zreli da se suoče s ratnim zločinima. Što se, međutim, događa u opciji kada spomenuta zrelost nije dovoljna, nego prekomjerna?

Nakon što je 1992. godine petorici pripadnika Merčepova eskadrona smrti, optuženih za ubojstvo obitelji Zec, omogućio da napuste njegovu sudnicu kao slobodni ljudi, nekadašnji sudac Županijskog suda u Zagrebu Mitko Naumovski kvalificirao se za daljnji stručni i društveni napredak. Danas, devetnaest godina kasnije, Mitko Naumovski je član radne skupine koja izrađuje novi kazneni zakon ove zemlje, angažiran kao “ekspert za kaznena djela protiv života i tijela”.

Mitko Naumovski – “ekspert za kaznena djela protiv života i tijela” – predstojeće će suđenje Tomislavu Merčepu pratiti s osobitim zanimanjem. Materijalni dokazi kojima sud raspolaže, naime, isti su kao i u procesu što ga je svojedobno vodio: otisci prstiju ubojica, precizan opis vozila u kojem su žrtve odvedene iz svjedočenja susjede i preživjele sestre, pamučna vlakna s odjeće žrtava pronađena u odbačenom automobilu, ugravirana imena vlasnika na kundacima automata “Heckler&Koch” iz kojih je – prema nalazima forenzičara – nedvojbeno pucano u Mihajla, Mariju i Aleksandru Zec…

Sve je to sudac Mitko Naumovski proglasio nevjerodostojnim i donio oslobađajuću presudu zbog “nedostatka dokaza”. Još važnije od toga: čovjeka koji je danas optužen kao nalogodavac višestrukog ubojstva, Tomislava Merčepa, nije želio vidjeti u sudnici niti u svojstvu svjedoka.

Uz imena optuženih, jedina bitna razlika u odnosu na davni proces sadržana je u imenu državnoga tužitelja: danas to više nije Vladimir Šeks. Tada, prije devetnaest godina, državni tužitelj Vladimir Šeks naložio je svome zamjeniku da na oslobađajuću presudu Mitka Naumovskog ne uloži žalbu. Zamjenik je, zgađen, napustio državnu službu, a poslije čak javno svjedočio o potpori koju je ubojicama pružio njegov pretpostavljeni, onaj što bi ih po logici dužnosti trebao progoniti. Vladimir Šeks, za razliku od zamjenika, nastavio je gomilati funkcije i društveni ugled, pisao je ustave i krojio pravni sustav ove zemlje, utvrdio nezamjenjivu poziciju u aparatu vlasti, da bi do danas opstao kao ultimativna figura hrvatskog političkog života.

Što se pak “društva” tiče, i tu su prilike u odnosu na nekoć ostale više-manje iste. Razlika je eventualno u tome što gospođa Jadranka Kosor više nije kandidatkinja za predsjednicu države, već je postala predsjednica Vlade. Dok je bila kandidatkinja za predsjednicu države, gospođa Jadranka Kosor radosno je prihvatila javnu podršku Tomislava Merčepa, teatralno se s njim rukovala i izljubila pred televizijskim kamerama, a krvave dlanove od tog rukovanja, poslije, ispod stola, pedantno izbrisala vlažnom maramicom. Ne zna se je li rabljeni artikl kasnije poštom poslala preživjelome članu obitelji Drobac…

“Elementarni moralni imperativ”, kakvoga u humanističkom zanosu promovira dnevni list, jest dakle da se Merčepu sudi zbog “uistinu jezivih zločina”, dok oni koji su ga kroz proteklih dvadeset godina svim pravnim i političkim sredstvima štitili danas mogu pisati hrvatske kaznene zakone, sastavljati hrvatske ustave, voditi sjednice hrvatskoga parlamenta i predsjedati hrvatskom vladom. Ne treba obraćati pažnju na taktiku zbog koje je Merčep dosad bio intaktan, nego se koncentrirati na suštinu i akutnu etičku nužnost.

No, što ako je odnos između taktike i suštine takav da je sva suština u taktici? Što bi u tom slučaju trebao biti “elementarni moralni imperativ”? Kakvom bi se šokantnom grafičkom intervencijom čitatelji o tome mogli prigodno osvijestiti? Postoji li naslovna stranica kojom bi se uspjeli objediniti jezoviti crno-bijeli prizor, crveni moralni nalog i jarkožuta društvena farsa?

Nasuprot agitacijskim naporima dnevnoga lista, suđenja Tomislavu Merčepu i Đuri Brodarcu zbog ratnih zločina u Zagrebu, Sisku i Pakračkoj Poljani možemo smatrati klasičnim političkim procesima, bez obzira na to što delikti koji im se stavljaju na teret nisu izmišljeni nego stvarni. Suštinska je, a ne taktička istina da ni hrvatska država ni hrvatsko društvo, bez neumoljive inozemne prisile, krvnika iz Pakračke Poljane ne bi pospremili u zatvor, niti ga danas tamo rado vide.

Osim što će zasluženo zagorčati život zdravstveno posrnulom vitezu, skori pravosudni igrokaz neće polučiti nikakav drugi efekt, naročito ne takav da bismo se usudili doživjeti ga katarzičnim ili zbog bilo kojeg razloga “društveno važnim”. A u to da bi proces Tomislavu Merčepu mogao rezultirati jasnim društvenim osudama i adekvatnim sankcijama za tipove kao što su Mitko Naumovski, Vladimir Šeks i slični – za nekadašnje administrativne eskadrone smrti i realne logističare “lica zla”, a današnje okosnice vladajućeg sustava – duboko sumnja čak i prosvjetiteljski raspoloženo uredništvo dnevnog lista, uvijek sklono da “moralne imperative” spretno ugradi u dnevne političke potrebe, pa ta varijanta nije ni uključena u njihov program etičke edukacije.

Pogrešno je, prema tome, umanjivati zajednička postignuća i širiti uvjerenje da su hrvatska država i hrvatsko društvo “dovoljno zreli” da se suoče “i s tako strašnim dokumentima” poput fotografije ubijene djevojčice. Naprotiv, sve ukazuje na to da su hrvatska država i hrvatsko društvo previše zreli da bi se s posljedicama ratnih zločina doista mogli suočiti.

A ako bi me uvodničar dnevnog lista s pravom upitao: “Što to uopće znači da su država i društvo previšezreli?”, morao bih slijediti njegove ambicije i suočiti ga s istinom: Znači da su truli.