četvrtak, 30. lipnja 2011.
srijeda, 29. lipnja 2011.
Dokumentarna serija glumačkih portreta Ive Štivičića 'Zvijezde iznad': Zvonko Lepetić
Zvonko Lepetić (1928-1991), jedan od najposebnijih karakternih glumaca hrvatskog i jugoslavenskog filma.
Dramski studij završio je u Sarajevu, a nakon kratkotrajnog angažmana u Bujama i Šibeniku došao je u Zadar. Nakon ukinuća stalnog glumačkog ansambla u Zadru odlazi u Splitski HNK (1963.-1968.) odakle je prešao u Zagreb i bio je slobodni umjetnik. Bio je član zagrebačkog kazališta Gavella. Glumio je u 60-tak filmova i ostvario je niz zapaženih filmskih i tv uloga. Uglavnom je glumio negativna ili nesimpatična lica i ljude iz naroda. Umro je 4. siječnja 1991. u Splitu.
Lepetićev prijatelj i rođak, hrvatski glumac Boris Dvornik, pridružuje se Ivi Štivičiću u evociranju uspomena na pokojnog Lepetu.
Dramski studij završio je u Sarajevu, a nakon kratkotrajnog angažmana u Bujama i Šibeniku došao je u Zadar. Nakon ukinuća stalnog glumačkog ansambla u Zadru odlazi u Splitski HNK (1963.-1968.) odakle je prešao u Zagreb i bio je slobodni umjetnik. Bio je član zagrebačkog kazališta Gavella. Glumio je u 60-tak filmova i ostvario je niz zapaženih filmskih i tv uloga. Uglavnom je glumio negativna ili nesimpatična lica i ljude iz naroda. Umro je 4. siječnja 1991. u Splitu.
Lepetićev prijatelj i rođak, hrvatski glumac Boris Dvornik, pridružuje se Ivi Štivičiću u evociranju uspomena na pokojnog Lepetu.
ponedjeljak, 27. lipnja 2011.
Arnold 365, Day 167-176(Predator)
Some video contains content from FOX, who has blocked it on copyright grounds.
Sorry about that.
Sorry about that.
petak, 24. lipnja 2011.
Weather Underground Declaration of a State of War
Hello. This is Bernardine Dohrn.
I'm going to read A DECLARATION OF A STATE OF WAR.
This is the first communication from the Weatherman Underground.
All over the world, people fighting Amerikan imperialism look to Amerika's youth to use our strategic position behind enemy lines to join in the destruction of the empire.
Black people have been fighting almost alone for years. We've known that our job is to lead white kids into armed revolution. We never intended to spend the next five to twenty-five years of our lives in jail. Ever since SDS became revolutionary, we've been trying to show how it is possible to overcome frustration and impotence that comes from trying to reform this system. Kids know the lines are drawn: revolution is touching all of our lives. Tens of thousands have learned that protest and marches don't do it. Revolutionary violence is the only way.
Now we are adapting the classic guerrilla strategy of the Vietcong and urban guerrilla strategy of the Tupamoros to our own situation here in the most technically advance country in the world.
Che taught us that "revolutionaries move like fish in the sea." The alienation and contempt that young people have for this country has created the ocean for this revolution.
The hundreds and thousands of young people who demonstrated in the sixties against the war and for civil rights grew to hundreds of thousands in the past few weeks actively fighting Nixon's invasion of Cambodia and the attempted genocide against black people. The insanity of Amerikan "justice" has added to its list of atrocities six blacks blacks killed in Augusta, two in Jackson and four white Kent State students making thousands more into revolutionaries.
The parents of "privileged" kids have been saying for years that the revolution was a game for us. But the war and the racism of this society show that it is too fucked up. We will never live peaceably under this system.
This was totally true of those who died in the New York townhouse explosion. The third person who was killed there was Terry Robbins, who led the first rebellion at Kent State less than two years ago.
The 12 Weatherman who were indicted for leading last October's riots in Chicago have never left the country. Terry is dead, Linda was captured by a pig informer, but the rest of us move freely in and out of every city and youth scene in this country. We're not hiding out but we're invisible.
There are several hundred members of the Weatherman underground and some of us face more years in jail than the 50,000 deserters and draft dodgers now in Canada. Already many of those are coming back to join us in the underground or to return to the Han's army and tear it up from the inside along with those who never left.
We fight in many ways. Dope is one of our weapons. The laws against marijuana mean that millions of us are outlaws long before we actually split. Guns and grass are united in the youth underground.
Freaks are revolutionaries and revolutionaries are freaks. If you want to find us, this is where we are. In every tribe, commune, dormitory, farmhouse, barracks and townhouse where kids are making love, smoking dope and loading guns -- fugitives from Amerikan justice are free to go.
For Diana Oughton, Ted Gold and Terry Robbins, and for all the revolutionaries who are still on the move here, there has been no question for a long time now --- we will never go back.
Within the next fourteen days we will attack a symbol or institution of Amerikan injustice. This the way we celebrate the example of Eldridge Cleaver and H. Rap Brown and all the black revolutionaries who first inspired us by their fight behind enemy lines for the liberation of their people.
Never again will they fight alone.
May 21, 1970
I'm going to read A DECLARATION OF A STATE OF WAR.
This is the first communication from the Weatherman Underground.
All over the world, people fighting Amerikan imperialism look to Amerika's youth to use our strategic position behind enemy lines to join in the destruction of the empire.
Black people have been fighting almost alone for years. We've known that our job is to lead white kids into armed revolution. We never intended to spend the next five to twenty-five years of our lives in jail. Ever since SDS became revolutionary, we've been trying to show how it is possible to overcome frustration and impotence that comes from trying to reform this system. Kids know the lines are drawn: revolution is touching all of our lives. Tens of thousands have learned that protest and marches don't do it. Revolutionary violence is the only way.
Now we are adapting the classic guerrilla strategy of the Vietcong and urban guerrilla strategy of the Tupamoros to our own situation here in the most technically advance country in the world.
Che taught us that "revolutionaries move like fish in the sea." The alienation and contempt that young people have for this country has created the ocean for this revolution.
The hundreds and thousands of young people who demonstrated in the sixties against the war and for civil rights grew to hundreds of thousands in the past few weeks actively fighting Nixon's invasion of Cambodia and the attempted genocide against black people. The insanity of Amerikan "justice" has added to its list of atrocities six blacks blacks killed in Augusta, two in Jackson and four white Kent State students making thousands more into revolutionaries.
The parents of "privileged" kids have been saying for years that the revolution was a game for us. But the war and the racism of this society show that it is too fucked up. We will never live peaceably under this system.
This was totally true of those who died in the New York townhouse explosion. The third person who was killed there was Terry Robbins, who led the first rebellion at Kent State less than two years ago.
The 12 Weatherman who were indicted for leading last October's riots in Chicago have never left the country. Terry is dead, Linda was captured by a pig informer, but the rest of us move freely in and out of every city and youth scene in this country. We're not hiding out but we're invisible.
There are several hundred members of the Weatherman underground and some of us face more years in jail than the 50,000 deserters and draft dodgers now in Canada. Already many of those are coming back to join us in the underground or to return to the Han's army and tear it up from the inside along with those who never left.
We fight in many ways. Dope is one of our weapons. The laws against marijuana mean that millions of us are outlaws long before we actually split. Guns and grass are united in the youth underground.
Freaks are revolutionaries and revolutionaries are freaks. If you want to find us, this is where we are. In every tribe, commune, dormitory, farmhouse, barracks and townhouse where kids are making love, smoking dope and loading guns -- fugitives from Amerikan justice are free to go.
For Diana Oughton, Ted Gold and Terry Robbins, and for all the revolutionaries who are still on the move here, there has been no question for a long time now --- we will never go back.
Within the next fourteen days we will attack a symbol or institution of Amerikan injustice. This the way we celebrate the example of Eldridge Cleaver and H. Rap Brown and all the black revolutionaries who first inspired us by their fight behind enemy lines for the liberation of their people.
Never again will they fight alone.
May 21, 1970
četvrtak, 23. lipnja 2011.
srijeda, 22. lipnja 2011.
Vlado Dapčević
Biografska beleška o Vladu Dapčeviću
Vlado Dapčević bio je jedan izuzetan komunistički revolucionar o čijoj delatnosti, na žalost, šira javnost malo zna. Njegova biografija predstavlja redak primer političke doslednosti, retko svedočanstvo o životu posvećenom borbi za slobodu, i spremnosti da se podnesu žrtve radi sopstvenih političkih principa.
Rođen je 1917. godine u Crnoj Gori, u selu Ljubotinj kod Cetinja. Pohađao je cetinjsku gimnaziju, iz koje je isključen posle organizovanja učeničkog štrajka. Već u to doba prihvata komunističke ideje iz socijalne književnosti i dostupnih dela Marksa, Engelsa, Plehanova i Lenjina, i već 1933. godine, u vreme terora vojno-monarhističke diktature u Jugoslaviji, postaje član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Iste godine je, zbog širenja komunističkih letaka, prvi put uhapšen. U Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) primljen je 1934. godine. Zbog učešća u sukobima sa fašističkom omladinom i sukoba sa policijom na različitim demonstracijama tada je više puta hapšen. Pokazuje se kao sposoban organizator partijskih ćelija, zbog čega je 1935. godine izabran za organizacionog sekretara Pokrajinskog komiteta SKOJ, a početkom 1937. za organizacionog sekretara cetinjskog komiteta KPJ. Prijavljuje se kao dobrovoljac za pomaganje republikanskim snagama u Španiji, ali policija otkriva akciju i hapsi ga zajedno sa većom grupom crnogorskih dobrovoljaca. Tek 1939. godine, bilo mu je dozvoljeno da završi gimnaziju, koju je maturirao u Kotoru. Te godine upisuje se na Tehnički fakultet Beogradskog univerziteta. Učestvovao je u tadašnjim studentskim borbama, kao i u organizovanju partijskih ćelija među radnicima. U jednom od mnogobrojnih sukoba između komunista i fašista na univerzitetu, bio je teško ranjen u glavu metkom iz pištolja.
Početak Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, nemački napad 6. aprila 1941. godine, zatiče ga u Beogradu. Odatle se prebacuje u Crnu Goru, gde učestvuje u partijskom radu na mobilisanju naroda za otpor okupatoru. U zoru, 13. jula 1941. predvodi jedan od odreda ustanika u napadu na karabinjersku stanicu u Čevu, čime otpočinje antifašistički ustanak u Crnoj Gori. Kada se usprotivio direktivi o vraćanju određenog broja boraca kućama, nije mu dozvoljeno prisustvo na Pokrajinskoj konferenciji KPJ, i ubrzo biva isključen iz partije. Kao borac Lovćenskog bataljona, ranjen je prilikom napada na Pljevlja. Zajedno sa borcima Lovćenskog bataljona učestvuje u formiranju Prve proleterske brigade, kada postaje borac njenog Prvog bataljona. Posle Igmanskog marša i dolaska u Foču, početkom 1942. godine, ponovo je primljen u Partiju i postavljen za političkog komesara Drinskog dobrovoljačkog odreda.
Sredinom 1942, izabran je za komandira čete Lovćenskog bataljona, međutim, zbog kritičkih istupa ponovo je isključen iz partije. Kao komandir čete bombaša, učestvovao je u nizu borbenih akcija, sve do ranjavanja krajem 1942. godine. Nakon učešća u bitkama na Neretvi i Sutjesci, ponovo je primljen u KPJ i izabran za političkog komesara Sedme krajiške brigade. Tokom 1944. godine postavljen je za političkog komesara oficirske škole pri Vrhovnom štabu, a potom i za političkog komesara Desete divizije NOVJ. Iz rata izlazi u činu potpukovnika. Posle rata postaje predavač na Višoj partijskoj školi, a 1947. godine ga postavljaju za načelnika Uprave Jugoslovenske armije za agitaciju i propagandu. Već tada počinje da kritikuje privilegije koje deo novog državnog rukovodstva spremno prihvata.
Kao delegat prisustvuje Petom kongresu KPJ 1948. godine, ali odbacuje politiku koju rukovodstvo jugoslovenske partije na njemu zastupa. Prihvata Rezoluciju Informbiroa i, videvši da su mali izgledi da u toj situaciji ostvari politički uticaj u armiji, odlučuje se na bekstvo iz zemlje. Prilikom tog pokušaja bekstva, na granici s Rumunijom, gine jedan od njegovih saputnika, general Arso Jovanović, načelnik generalštaba. Posle kraćeg perioda skrivanja u Beogradu, posle novog pokušaja bekstva preko mađarske granice, biva uhapšen. U istražnom zatvoru provodi 22 meseca, a zatim biva osuđen na 20 godina zatvora. Od juna 1950. do decembra 1956. godine bio je zatočen u logorima Stara Gradiška, Bileća i Goli Otok. Za vreme istrage i tokom robijanja, bio je izložen užasnoj torturi, ali ne uspevaju da ga nateraju da se odrekne svojih političkih ubeđenja.
Zbog pretnje novim hapšenjima, 1958. godine beži sa grupom svojih drugova u Albaniju, odakle se, posle nesuglasica među emigrantima oko puteva dalje borbe, prebacuju u Sovjetski Savez. U SSSR emigrantima nude nastavak školovanja ili odgovarajući posao, ali Vlado Dapčević to odbija, jer želi da nastavi sa političkim radom. On organizuje snažnu propagandu uoči Konferencije komunističkih i radničkih partija u Moskvi 1961. godine, nakon čega je, u rezoluciji Konferencije, Savez komunista Jugoslavije osuđen kao oportunistička i revizionistička partija. U vreme izbijanja Kubanske krize, Vlado među emigrantima organizuje dobrovoljce za odlazak na Kubu. Iako su Kubanci odobrili ulazne vize za njih, sovjetske vlasti nisu dozvolile odlazak dobrovoljaca. Posle XXII kongresa Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS), podržavajući stav albanskih i kineskih komunista u sukobu s KPSS, Vlado započinje živu aktivnost protiv revizionizma. Zbog toga ga sovjetske vlasti hapse i prete mu progonom.Tokom 1964. i 1965. godine, živi u Odesi i radi na doktorskoj disertaciji o istoriji jugoslovenskog radničkog pokreta. Početkom 1965. godine pokušava da ode u Vijetnam, da bi kao dobrovoljac učestvovao u antiimperijalističkoj borbi vijetnamskog naroda, ali sovjetske vlasti i u ovome ga sprečavaju. Godine 1966. napušta Sovjetski Savez i odlazi u Zapadnu Evropu.
Da bi preživeo, za vreme boravka u Belgiji, Francuskoj, Švajcarskoj i Holandiji, radi najteže fizičke poslove. Istovremeno, pokušava da među jugoslovenskim ekonomskim emigrantima razvije politički rad, ali ne postiže značajniji uspeh. Policije svih ovih zemalja ga više puta hapse i proteruju iz jedne zemlje u drugu. Tek 1969. godine mu je odobren stalni boravak u Belgiji, gde upoznaje svoju buduću suprugu Mišlin. Tamo se povezuje sa različitim marksističko-lenjinističkim organizacijama iz Zapadne Evrope i učestvuje u njihovom radu. Godine 1973. uspešno izbegava atentat od strane agenata jugoslovenske tajne službe. Međutim, 1975. godine jugoslovenska policija u Bukureštu je organizuje njegovu otmicu, uz odobrenje rumunske policije. Tom prilikom su ubijena dva njegova druga. U Jugoslaviji je, na tajnom suđenju, osuđen na smrt zbog „neprijateljske delatnosti“, a zatim je kazna preinačena na 20 godina zatvora. Iz zatvora u Požarevcu je pušten juna 1988. godine, i odmah proteran iz zemlje. Novinari Božidar Kalezić i Slavko Ćuruvija uspeli su da ga intervjuišu u zatvoru, u proleće 1987, ali je zbog političke zabrane taj intervju emitovan na Radio-televiziji Beograd tek četiri godine kasnije. Ćuruvija je 1989. godine u Briselu zabeležio Vladova sećanja, na osnovu čega je izašla knjiga „Ibeovac: ja, Vlado Dapčević“.
Po ukidanju zabrane povratka, septembra 1990. godine, Vlado se vraća u Jugoslaviju. U brojnim intervjuima i javnim nastupima zastupa dosledne komunističke stavove i ukazuje na opasnost od izbijanja rata i raspada Jugoslavije. Nepunu godinu dana se nalazi na čelu novoformirane KPJ, ali zbog sukoba oko nacionalizma u partiji, ona se cepa i Vlado 1992. godine osniva Partiju rada. Za vreme rata na prostoru bivše Jugoslavije, aktivno se angažovao na kritici nacionalističke i bratoubilačke politike, pre svega one koju je vodio režim u Beogradu. U periodu od 1992. godine učestvuje na konferencijama i skupovima marksističko-lenjinističkih partija i organizacija, gde se bori da ovaj pokret, posle sloma revizionističkih istočnoevropskih režima, ponovo afirmiše revolucionarne pozicije.
U obraćanju na jednom političkom sastanku 1996. godine, Vlado Dapčević je ovako obrazložio zbog čega se pod stare dane ponovo politički angažovao: „Vi, drugovi ne možete vjerovati koliko sam radostan što sam ponovo sa vama. Osamdeset mi je godina, i neko će reći – šta taj starac još hoće? No, ja smatram da mi je to kao revolucionarna dužnost. Kako bi to rekao Fidel Kastro: ‘Za revolucionare nema penzije. Oni se bore i rade do smrti’. I dok ne stane moje umorno srce, za mene neće biti predaha da svojim mogućnostima doprinesem najvećem i najljepšem idealu – ostvarenju ideja komunizma. Bijem se 64 godine kao revolucionar i uvijek sam bio ispunjen srećom u toj borbi. Bez obzira na okolnosti u kojima sam se nalazio, uvijek sam se trudio da svojim djelom dam doprinos ideji komunizma. Ovo govorim da shvate naši mlađi drugovi, da za ostvarenje najvećih ideala koje je istorija pred čovječanstvo postavila treba se boriti uporno, do kraja, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo. I ko nije za velika odricanja i samopregor spreman, bolje da se toga posla ne prihvata, jer revolucionar može biti samo onaj koji dođe do određenog idejno-političkog saznanja, i ne može a da ne bude revolucionar.”
Umro je u Briselu, 12. jula 2001. godine.
Vladimir Marković
Vlado Dapčević na robiji from Vlado DapÄević on Vimeo.
Vlado DapÄević u emisiji Klub 91 na TVSA from Vlado DapÄević on Vimeo.
utorak, 21. lipnja 2011.
Werner Herzog on Vegetarianism ...
Clip is from a fictional film in which Herzog plays himself (a parody of himself). Incident at Loch Nes...
Automatic deportation accepted by Swiss
BROJ SLUČAJEVA rasizma nad crncima i muslimanima u Švicarskoj je tijekom 2010. bio u porastu, pokazalo je istraživanje Human Rights Watcha. U izvještaju se ocjenjuje da su zabrana izgradnje minareta i deportacija stranaca-počinitelja kaznenih djela, direktno utjecali na porast rasističkih ispada u zemlji.
Najveći broj rasističkih napada, 178, tijekom prošle godine počinjeno je nad muslimanima.
"Većina počinitelja rasističkih ispada ima visoki socijalno-ekonomski status i izravno ili neizravno su ga koristili protiv žrtava, uglavnom muškaraca", navode iz HRW-a.
Najveći broj rasističkih napada, 178, tijekom prošle godine počinjeno je nad muslimanima.
"Većina počinitelja rasističkih ispada ima visoki socijalno-ekonomski status i izravno ili neizravno su ga koristili protiv žrtava, uglavnom muškaraca", navode iz HRW-a.
nedjelja, 19. lipnja 2011.
subota, 18. lipnja 2011.
Alan Arkin & Christopher Lee sing "Mr. Midnight"
Musical scene from super hero parody "Captain Invincible".
petak, 17. lipnja 2011.
Miši Kovaču liječnici zaustavili srce na četrdeset minuta
Miši Kovaču liječnici zaustavili srce na četrdeset minuta
Neokrunjeni kralj hrvatske estrade Mate Mišo Kovač u ponedjeljak je podvrgnut operacijskom zahvatu srca tijekom kojega mu je ugrađena trostruka premosnica. Naime, legendarni pjevač oko Uskrsa je doživio srčani udar i još tada je završio na operacijskom stolu kada su mu liječnici morali ugraditi dva stenta.
- Ta operacija mu je spasila život! No, sada je morao biti podvrgnut još jednoj. Dobro se oporavlja, a Ivana i ja hrabrimo jedna drugu da budemo jake i sve prebrodimo. To je sve što vam mogu reći jer ovih dana ne mogu normalno ni razmišljati – potresenim glasom rekla nam je Mišina supruga Lidija Kovač. Suprotno pisanju nekih medija, potvrdila nam je da druga operacija Mišinog srca nije bila iznenadna niti je on hitno operiran, već je bila isplanirana prije mjesec dana.
- Mišo već godinama odlazi na redovite pretrage i žao mi je što mu liječnici nikada nisu napravili detaljne pretrage srca, snimali koronarne žile i slično. Zato je i došlo do ovoga. No, čim se oporavi, moj suprug otkrit će svoju priču - kazala nam je gospođa Kovač.
Mišo Kovač je tegobe i bolove u području prsišta osijećao posljednje dvije godine, a sve je kulminiralo prije mjesec dana kada je doživio infarkt , te su mu u KB Sveti duh ugrađeni stentovi. No to je, doznajemo, bilo samo privremeno rješenje jer pjevaču su bile začepljene sve tri krvne žile srca. Naime, bolovi u prsištu ponovo bi se javljali i pri najmanjem naporu, pa je Mišo u ponedjeljak primljen na odjel kardiokirurgije KBC-a Zagreb.
Kako bi uklonili smetnje u protoku krvi pjevaču je učinjena trostruka premosnica, a doznajemo da ga je operirao doc. Vedran Čorić. Krvne žile za premosnicu uzete su iz Mišinih nogu, a zahvat je trajao gotovo pet sati. Srce pjevača bilo je zaustavljeno četrdesetak minuta. Iz bolnice, kažu, nakon zahvata se pacijent uspješno oporavlja na jedinici intenzivnog liječenja. Budan je i komunicira, no još je malo „umoran“ od teškog zahvata koji je preživio.
Mišini obožavatelji zabrinuli su se za zdravlje svoga idola još preklani kada je bio hospitaliziran u zagrebačkoj bolnici “Sestre milosrdnice” zbog problema s vrtoglavicama i zujanjem u ušima. Bilo je to netom prije njegova velikog humanitarnog koncerta u Areni Zagreb koji je tada postao upitan. No, Mišo se oporavio i nekoliko dana poslije gotovo tri sata prepunu Arenu držao na nogama i ponovno dokazao da je neuništiv.
U studenom prošle godine legenda hrvatske glazbene scene opet je javnost digao na noge kada je ponovno zavšio u bolnici, no njegova kći Ivana Kovač brzo je sve umirila. – Tata je dobro, sve je u redu. Baš kao i prije godinu dana, bio je na redovitim pretragama. Nalazi su dobri, a tata se osjeća kao dječak – rekla je tada Ivana. No, čini se da su liječnici bili previdjeli jednu vrlo bitnu stvar, a to je da je srce popularnog pjevača s uspješnom karijerom dugom 40 godina bilo jako oslabjelo. Najveća želja njegova obitelji sada je da se Mišo što brže oporavi i da 16. srpnja svi zajedno proslave njegov 70. rođendan.
Komentar članka u Večernjem listu
17.06.2011. u 07:45h Neće nikada,hahaha je napisao/la:
Karizmatični simbol Šibenika i Dalmacije. Za mene koja sam udana za dalmatica, LEGENDA.
Dragi Mišo.
Ne pokušavaj upucati se više
na zidinama Šibenika tvoje ime piše.
Zlatnim slovima uklesan si u me
od tvog glasa drhte dalmatinske šume.
Želim ti sreću u životu
vino, bakalar i ljepotu.
Sunce našeg neba neka tebe grije
dok ti se Bog s neba smije.
četvrtak, 16. lipnja 2011.
srijeda, 15. lipnja 2011.
utorak, 14. lipnja 2011.
ponedjeljak, 13. lipnja 2011.
nedjelja, 12. lipnja 2011.
Dubravka Ugrešić : “Vjesnikovu” nagradu poklanjam Ministarstvu kulture
Najprije o nagradi: za knjigu eseja “Napad na minibar”, u izdanju “Frakture”, nedavno ste dobili nagradu “Ivan Goran Kovačić” koju dodjeljuje “Vjesnik”, dakle državni medij. Ima li tu nelogičnosti i kao se s time nosite?
- Hrvatske književne nagrade su odličan senzor za mjerenje moralnih i estetskih kriterija hrvatske kulturne sredine. Ja odavno više nisam dio te sredine. Kada su me obavijestili da sam dobila “Vjesnikovu” nagradu, moj prvi poriv bio je da je odbijem. Jednu sam nagradu prije nekog vremena već bila odbila. Međutim, s odbijenom nagradom ne možete ništa, dok s primljenom već možete učiniti neko dobro. Možete je preusmjeriti, na primjer. Zato koristim ovu priliku da javno obznanim da svoju “Vjesnikovu” nagradu poklanjam hrvatskom Ministarstvu kulture. Tako nagrada na neki način ostaje u kući. Da nisam pristala da primim nagradu, sada ne bih imala to zadovoljstvo. Nadam se da će Ministarstvo s mojom skromnom donacijom udariti temelje osnivanju Muzeja hrvatskih književnih nagrada, što je, po mome mišljenju, odlična ideja. Žao mi je da nisam bila na dodjeli. Prema pisanju “Večernjaka”, glavni urednik “Vjesnika” navodno je izjavio da sam tom nagradom vraćena u “maticu hrvatske književnosti”. “Vjesnik” se, nažalost, nije ponudio da mi plati avionsku kartu kako bih se barem nakratko mogla stopiti s narečenom “maticom” i na stvarnom, a ne samo na simboličnom nivou.
Kad smo zadnji put radili intervju, izašla vam je knjiga u sklopu “Večernjakove” biblioteke. Tada mi se to činilo nekako neprikladno, jer se “Večernji list” pokazao kao desne novine, a vi ste perjanica nove disidencije, što će reći da na stvari gledate slijeva.
- Što se tiče primjedbe o desničarskom “Večernjaku”, cijela Hrvatska je uronjena u desnicu, i safta se u desničarskoj marina
di već dvadeset godina. Ovu odanost desnici mogu razumjeti, desnica, da tako kažem, ima sadržaja. U desničarskom ideološkom paketu ima puno šarenih igračaka: Majka Božja, papa, Bleiburg, ustaše i ustaške kape, Ante Pavelić, hrvatski vitezovi, Stepinac, šahovnica, Franjo Tuđman, rodne grude, Ante Gotovina, Široki Brijeg, mržnja prema Titu, Jugoslaviji, Srbima, partizanima, Marko Perković Thompson, čvrsto domoljublje čija se čvrstina nikada ne dovodi u pitanje, osim kada je u pitanju profit. U desničarskom paketu nema ozbiljnog političkog promišljanja, u njemu su igračke koje su simbolički supstitut za politički stav, ali s desnicom barem nikada niste usamljeni. Desnica je topla mafijaška obitelj. Za razliku od desničarskoga, u tzv. ljevičarskom paketu nema baš ničega, čak ni igračaka.
A “Večernjak” je, kao i većina hrvatskih novina, prije svega žuti medij, dakle, porno plus laži. Kao što su stručnjaci izračunali da iz Ikeje nitko ne izlazi bez barem pet kupljenih predmeta, tako i u hrvatskim novinama teško da možete naći članak u kojemu nema barem pet netočnosti. U hrvatskim novinama možete, na primjer, naći intervjue koje nikada niste dali, i svoje izjave koje niste dali. A “Večernjakova” biblioteka koju spominjete bila je akcija koja nije imala za cilj desničarenje, nego da na hrvatskim književnicima zaradi brzu lovu. U Hrvatskoj prije svega nema pismenog novinarstva, kao ni profesionalnog izvještavanja na čiju se točnost možete osloniti.
Međutim, sve ovo o čemu pričamo nema, naravno, veze ni s ljevicom, ni s desnicom, ni s književnošću, niti s književnim nagradama, nego s prosječnim hrvatskom mentalnim sklopom, prije svega. Zamislite mentalni sklop polupismenog čovjeka, koji jedva da išta čita, ni o čemu nema pojma i nije se makao s klupe ispred svoje kuće već godinama. To strašno neznanje koje se taloži u našem ljudskom primjerku stvara u njemu nejasan osjećaj neprimjerenosti. Zato naš primjerak ponavlja to što ponavljaju i drugi. Osjećaj neprimjerenosti pretvara se u aroganciju, a arogancija se ispoljava kao ridikuliziranje svijeta oko sebe. Jer jedini način da naš primjerak svoj osjećaj bespomoćnosti okrene u svoju prednost jest da ridikulizira svijet oko sebe. To ga čini sigurnijim. Ta, dakle, bespomoćna tupost koja je uvjerena da je prevarila i nadigrala sve oko sebe temelj je prosječnog hrvatskog mentalnog sklopa, i onda se nadalje reflektira u politici, u kulturi, u svakidašnjem životu. Nisu Hrvati jedini, dakako. Međutim, dok su Česi, na primjer, iz sličnog sklopa napravili veliku književnost, Hrvati su si napravili tek loš život.
Smatrate li i vi, poput njemačke kancelarke i britanskog premijera, da je projekt mulitkulturalizma propao? Kažete tako na 36. stranici knjige “Napad na minibar” da je “ideja europskog multikulturalizma dobrano napuknuta”. Što, dakle, ne valja s njom? Dobro, mi taj problem nemamo, ali vi taj multikulturalizam, čini mi se, živite?
- Post-jugoslavenski narodi taj problem zaista nemaju. Nisu ga imali ni prije. Ono prijašnje samo-laskanje, one fraze o Jugoslaviji kao o multikulturnoj zemlji, bile su čista tlapnja. Kako je bilo tko mogao povjerovati u ozbiljnost te teze u zemlji čiji su građani svi bijelci i većina govori isti jezik. Razlike su se svodile na to tko šta jede: Hrvati grah s tijestom, Srbi grah sa špekom. A onda je krenula priča o nepremostivim etničkim i kulturnim razlikama, rat i etničko čišćenje. Hrvati su se riješili Srba, Srbi su se riješili Albanaca, Hrvata i Muslimana, zajedno su čistili Bosnu od Muslimana, tko je već koliko mogao. Veliki Monstrum, majstor genocida, upravo sjedi u haškoj sudnici. Nijedna od bivših jugoslavenskih republika nije u međuvremenu uspjela razviti snošljivu razinu tolerancije za Drugoga. Primjera ima bezbroj. U turističkoj zemlji Hrvatskoj svakoga ljeta barem dvadesetak stranaca ostane pretučeno, odnosno to je otprilike brojka koju saznajemo iz novina. Ali, upravo je, eto, u Hrvatskoj bio papa, koji je osudio hrvatsku netolerantnu prošlost: ustaše (jer Hrvati to sami nisu bili u stanju učiniti) i komuniste (što su Hrvati uvijek spremni učiniti). Zato je lukavi papa imenovao Djevicu Mariju za duhovnog komesara. Ona će ubuduće “bdjeti nad povijesnim putom” Hrvatske, “kao i nad putom čitave Europe”, čime je papa posredno dao poticaj razvoju hrvatskog feminizma i neposredno blagoslovio put Hrvatske u Europu. Nakon papinog odlaska, Hrvatima će biti lakše da toleriraju, ako ništa drugo, barem one nad kojima bdije zajednička Djevica Marija. A to, priznat ćete, nije malo. Vrijedilo je pljunuti sav taj novac za papinski blagoslov.
Kako u svemu tome vidite samu sebe, kao klasičnu disidenticu, gastarbajtera ili ste ono što se novim pojmom označava kao intelektualni prekarijat (intelektualna fleksibilna i mobilna radna snaga s nesigurnim i neredovitim primanjima)?
- Ja valjda spadam u intelektualni prekarijat. Zbog opće krize, svakim danom sve više intelektualaca, književnika, umjetnika i edukatora klizi u tu kategoriju. Nema više ni akademske, ni statusne, ni državne zaštite. Ta je pozicija izuzetno složena, stresna i rizična. S druge strane, eksploatacija intelektualnog rada uvijek je i bila najbrutalnija, jer je intelektualni rad nemjerljiv. S treće strane, intelektualni rad je za mnoge i dalje atraktivan upravo zato što je nemjerljiv. Naime, češće je pravilo, a rjeđe slučajnost da prodavači intelektualnog bofla zarađuju dobre pare. P. T. Barnum, milijunaš, poznat kao otac cirkusa, izjavio je: “Nitko nikada nije bankrotirao na potcjenjivanju inteligencije američkog naroda.” Barnumova cinična izjava nije, dakako, rezervirana samo za Amerikance.
Kako ste rekli u knjizi, otišli ste iz Hrvatske u Europu, ali vas je domovina svako malo sustizala. Kako sad stvari stoje, svi ćemo vam se uskoro pridružiti u Europskoj uniji, gdje ste vi odavno. Dakle, nikako se ne možete riješiti domaje. Je li to dobro ili loše?
- Hrvatski pjesnik Drago Štambuk, koji kao da je predvidio da će ga ambasadorska sudbina odvesti u daleke krajeve, napisao je stih, kojeg se ponekad sjetim: “Hrvatska je bumerang, kamo god da je hitnem, čemu god da je putim, ona se vazda vraća.” Stih izražava pjesnikovo iskreno domoljublje, domovina je, dakle, s njim, čak i kada njega u domovini fizički nema. Usput rečeno, sam predmet, multifunkcionalni bumerang, prvotno je služio kao oružje. Stari Egipćani, Aboridžini i Indijanci koristili su ga za ubijanje ptica i zečeva. Ispričavam se, stvarno ne znam što me je spopalo, i zašto sam se toliko raspričala o bumeranzima.
Kako danas gledate na traumatične epizode s početka devedesetih kad ste otišli iz Zavoda za znanost o književnosti? Stari profesor je otišao, a hodnici Filozofskog fakulteta nisu više tako mračni. Jeste li oprostili profesoru, kao što ste oprostili fiktivno-stvarnom Ivici, domaćem političaru novoga kova, čiji ste ur-fašistički psihogram detaljno opisali u knjizi?
- Opraštate u onom trenutku kada shvatite da nema dijaloga, jer dijalog i nije moguć; kada shvatite da cijeli problem leži u vama i vašim posve iluzornim očekivanjima. Opraštate kada shvatite da nema komunikacije, jer su kodovi komunikacije između vas i vaše sredine različiti. Oprost je, zapravo, otpuštanje, ravnodušnost. Kada sam, na primjer, prateći nedavni papin posjet Hrvatskoj razgledavala novinske fotografije ljudi – jedne žene, koja ima devedesetero unuka, čije je poprsje bilo ukrašeno svetačkim amuletima, s plastičnom bočicom vode u ruci i križem u pozadini – bilo je to kao da skrolam po turističkom sajtu neke zemlje u kojoj nikada nisam bila. Kao da pregledavam fotografije s Filipina, na primjer. Dakle, što ja imam “Filipinima” opraštati ili neopraštati?
Porazno je za sve nas da su svi vaši antagonisti, svi ti deratizatori s početka devedesetih godina – Letica/Kamenski/Novak-Srzić – i dalje na svojim mjestima, kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo. Možda je tu potrebna jedna lustracija?
- Ne, nikako lustracija. Lustracija je prije svega nemoguća, a onda i promašena ideja. Bila bi to samo nova zabava za sluđivanje gladnog naroda. Hrvatska ima marljive sociologe, stručnjake za medije, završene stručnjake kulturoloških studija. Prošlo je već dvadeset godina otkako je Hrvatska nezavisna država. Ta država je valjda sagradila svoju kulturu. Bilo bi izuzetno zanimljivo kada bi se konačno pojavila studija, pisana iznutra, a s pogledom izvana, koja bi znala objasniti potrošačima i proizvođačima te kulture gdje to oni zapravo žive.
Kad smo već kod Filozofskog fakulteta, pojavila se tamo unazad nekoliko godina nova generacija studenata i nešto profesora, koji se nakon dužeg vremena bune protiv novih uvjeta školovanja, protiv kapitalizma i komercijalizacije studiranja. Pratite li što se zbiva?
- Nažalost, pratim površno. Načelno sam, dakako, za besplatno školovanje. Međutim, ima nešto što me više brine, a to je pad obrazovnih standarda i kvalitete školovanja. Ovdje mislim na humanistiku, jer u to se nešto malo razumijem.
Evo vam jedne anegdote. Nedavno sam bila na jednom europskom multimedijalnom festivalu čiji je program baratao jakim riječima, kao što su “revolucija”, “subverzija”, “rušenje kanona” i sl. Mlada studentica zamolila me za intervju.
- Što mislite o našem programu? – upitala je.
- Sve najbolje, ali bih voljela da mi nabrojite pet kanonskih književnih djela koja biste vi lično rušili – rekla sam.
- Ja nisam studirala književnost, znate, ja sam student filmske akademije – pojasnila je.
- Onda mi nabrojite pet kanonskih filmskih djela na koja biste se vi lično oborili.
- Ustvari, ja se više bavim video-artom, znate – ispričavala se studentica.
Zagreb postaje internacionalniji. Nedavno je na Subversive Film Festivalu ugostio kremu neomarksističke europske misli (Terry Eagleton, Samir Amin, Zygmunt Bauman i dr.), pa neki kažu da nam se vraćaju sretnija vremena, iz doba časopisa “Praxis” kad su u nas na ljetne škole stizali ondašnji marksistički filozofi. Govori li to da je mračna tuđmanistička Hrvatska zauvijek iza nas i da dolazi nova proeuropska Hrvatska?
- Imena koja ste naveli zaista su impresivna. A to je li mračna tuđmanistička Hrvatska zauvijek iza nas lako je provjerljivo. Trebalo bi natjerati studente humanistike, koji su pretpostavljam najbrojniji posjetioci festivala, da najprije osvijeste hrvatsku intelektualnu baštinu, da napišu iscrpne radove u kojima će dekonstruirati ideje velikana novije hrvatske misli, Franje Tuđmana, hrvatskih filozofa, književnika, kultne figure Vlade Gotovca, na primjer, radove svojih sadašnjih profesora i suvremenika. Da pažljivo sve iščitaju, i izdvoje to što će moći obraniti kao vrijednu hrvatsku intelektualnu svojinu pred Terryjem Eagletonom ili Zygmuntom Baumanom, ili još bolje, pred vlastitom intelektualnom savješću. I što je najvažnije, da to glasno i jasno kažu. Tek kada se dogodi takvo kritičko popisivanje stanja stvari, onda će i promjene koje donose festivali i znameniti gosti biti uvjerljivije.
Ja imam svoj statistički uzorak. Kada dođem u Zagreb, vozim se tramvajem na dugim rutama, od Novog Zagreba do Črnomerca, i slušam što ljudi govore. Ljudi su nezadovoljni, ojađeni, gunđaju, ali je Tuđman i dalje mjerilo, njegova figura i dalje stoji kao najviši ideal hrvatske državotvorne politike. Ljudi iz tramvaja i dalje ljube svoje svetinje.
Ustvari, kada pogledate malo šire, jedini realni politički program koji ujedinjuje sve stanovnike bivše Jugoslavije, program za koji su se svi spremni boriti do zadnjeg daha je – penzija. Vidjeli ste da je Ratko Mladić čim su ga uhapsili potegao pitanje svoje penzije. Čuli ste da se sin Gorana Hadžića odmah nakon Mladićeva hapšenja požalio da od niske penzije svoga oca u odsustvu nije u stanju živjeti. Čitali ste da se Mirjana Sanader odmah po uhićenju supruga požalila da joj je nešto kasnila plaća. Znate da je jedina svrha ulaska u HAZU dodatak na penziju. Znate da hrvatski dragovoljci odmah složno skoče na noge čim se spomene riječ “penzija”. A onda se postavlja logično pitanje zašto su se svi ti narodi krvili i krvarili, kada im je penzija u bivšoj Jugoslaviji bila lijepo osigurana.
Rade Dragojević, Novosti, 11.6.2011.
petak, 10. lipnja 2011.
Princ Philip
1.Užasno - mišljenje princa Philipa o Pekingu tijekom posjeta Kini 1986.
2.Užasno - mišljenje princa Philipa o Stoke-on-Trentu iz 1997.
3.Ako ostaneš ovdje još neko vrijeme, vratit ćeš se kući s kosim očima - poruka 21-godišnjem britanskom studentu Simonu Kerbyju tijekom posjete Kini 1986.
4.Znači, uspio si da te ovdje ne pojedu - britanskom studentu koji je pretrčao Papuu Novu Gvineju, tijekom službenog posjeta toj zemlji 1998.
5.Gluhi ste? Ako stojite blizu toga, nije ni čudo da ste gluhi - rečenica koju je rekao skupini gluhe djece koja su stajala kraj benda koji je svirao karipsku muziku 2000.
6.Nemoguće da si ovdje toliko dugo, pa nemaš trbušinu - britanskom turistu tijekom posjete Budimpešti 1993.
7.Kako uspijevate lokalce maknuti od alkohola dovoljno dugo da polože test? - pitanje upućeno škotskom instruktoru vožnje 1995.
8.Prokleto glupo pitanje! - novinarki BBC-ja, Caroline Wyatt, na svečanom prijemu u Elizejskoj palači nakon što je pitala kraljicu Elizabetu II. da li joj se sviđa u Parizu 2006.
9.Ljudi obično kažu kako je nakon požara najgora šteta od vode. Mi još uvijek sušimo dvorac u Windsoru - preživjelima u padu aviona iznad Lockerbieja 1993.
10. Nismo došli ovdje zbog zdravlja. Možemo mi smisliti i druge načine da uživamo - tijekom puta u Kanadu 1976.
11.Britanke ne znaju kuhati - govor kojim je osvojio žene na Škotskom institutu 1961.
12.Tolerancija je ključan sastojak. Možete mi vjerovati da kraljica ima tolerancije u izobilju - savjet za uspješan brak iz 1997.
13.U moje vrijeme, u ratu je to bilo pitanje sreće. Nismo imali savjetnike koji su letjeli okolo svaki put kad bi netko bio ranjen i ispitivali: Da li ste dobro? Jeste li sigurni da je sve u redu? Jednostavno bismo stisnuli zube - o pitanju savjetovanja zbog stresa za vojnike 1995.
14.Ovo je uludo potrošen prostor - na primanju za 2000 gostiju u novoj, 18 milijuna funti vrijednoj britanskoj ambasadi u Berlinu.
15.Ovdje je jako puno vaše rodbine večeras - poslovnom čovjeku Atulu Patelu na primanju za 400 utjecajnih britanskih Indijaca u Buckinghamskoj palači 2009.
16.Vi JESTE žena, zar ne? - ženi iz Kenije nakon što je primio njen poklon 1984.
17.Čime ispirete grlo, šljukom? - Tomu Jonesu nakon što je pjevao pred njim 1969. Philip je dan kasnije priznao kako mu je jako teško shvatiti kako netko može postati toliko cijenjen pjevajući najužasnije pjesme.
18.Znate li da se danas jedu i psi? - Susani Edwards, ženi u invalidskim kolicima i njenom psu vodiču 2002.
19.Donesite mi pivo. Nije me briga koje je, samo mi ga donesite - nakon što mu je talijanski premijer Giuliano Amato ponudio najfinija talijanska vina u Rimu 2000.
20.Ako ima četiri noge i nije stolica, ako ima dva krila i leti, a nije avion, i ako pliva, a nije podmornica, Kinezi će ga pojesti - na sastanku za očuvanje prirode 1986.
21.Ako igrač kriketa odjednom odluči otići u školu i izlemati ljude do smrti svojom palicom, što može napraviti vrlo lako, da li će to znači da ćete zabraniti palice za kriket? - nakon ubojstva 16 djece u osnovnoj školi Dunblane, koje je Thomas Watt Hamilton poubijao naoružan pištoljima.
22.Ne čini mi se da se na ovom fakultetu baš puno radi - na inženjerskom odjelu Bristolskog sveučilišta koji je zatvoren kako bi ga Kraljica mogla službeno otvoriti 2005.
23.Jako bih volio otputovati u Rusiju, iako su gadovi poubijali pola moje obitelji - 1967. kad su ga pitali bi li htio posjetiti SSSR.
24.Oh, znači taj odvratni automobil je bio vaš? Često smo ga viđali kada smo se vozili do dvorca Windsor - svom susjedu Eltonu Johnu nakon što je čuo da je prodao svoj Aston Martin Watford 2001.
25.U Londonu su problem turisti. Uzrokuju užasne gužve. Kad bi samo uspjeli zaustaviti turizam, prestale bi i gužve - na otvaranju Gradske vijećnice 2002.
26.Pišometar? - princ je prekrstio “piezometer” kojim se mjeri razina podzemnih voda.
27. Nemojte hraniti svoje zečeve papajom, jer bi to mogao biti kontraceptiv. A onda, s druge strane, to možda ne važi za zečeve - dajući savjet karipskom uzgajivaču zečeva Anguilli 1994.
28.Mora da ste poludjeli! - stanovnicima Solomonskih otoka kad su mu 1982. rekli da je rast populacije na godišnjoj razini 5 posto.
29. Mladi ljudi su kao što su uvijek i bili. Neuki - na 50. godišnjici nagrade “Vojvoda od Edinburgha” gdje se nagrađuju najuspješniji mladi Britanci.
29.Nije li većina vas potekla od gusara? - na Kajmanskim otocima 1994.
30.Vaša je zemlja jedan od najozloglašenijih centara za krijumčarenje ugroženih vrsta - primajući nagradu u Tajlandu 1991.
31.Čovjeku koji je izmislio crveni tepih trebalo bi provjeriti glavu - pri naporima domaćina da ga dočekaju u Brazilu 1968.
32.Ti prokleta, glupa budalo! - starijem čuvaru u parku koji ga nije prepoznao na sveučilištu Cambridge 1997.
33.Ako putujete tako često kao mi, onda zaista cijenite poboljšanja u avionskom dizajnu koji daje manje buke i više komfora. Naravno, ako ne putujete nečim što se zove ekonomska klasa. Njima to zvuči strašno - u Udruzi za aviodizajn 2002.
34.Oh! Vi ste ljudi koji upravljaju rijekama i okolišem - trima mladim zaposlenicima škotskog ribogojilišta 1999.
35.Francuzi ne znaju napraviti doručak - nakon jaja, slanine, dimljenog lososa, kroasana i palačinki francuskog chefa Regisa Crépyja 2002.
36.A iz kojeg egzotičnog dijela svijeta vi dolazite? - pitanje upućeno torijevskom političaru Lordu Tayloru od Warwicka, čiji su roditelji s Jamajke.
37.Joj, ne! Mogao bih dobiti neku užasnu bolest - pri posjetu Australiji 1992. kad su ga pitali da li želi pogladiti koalu.
38.Da li još uvijek bacate strelice jedni na druge? - Philip je šokirao vođu aboridžina Williama Brina u Queenslandu 2002.
39.U školstvu, Škoti stvarno znaju što je najbolje za njih. Uistinu, samo Škoti mogu preživjeti škotski obrazovni sustav - u govoru na sveučilištu Edinburgh 1953.
40.Jesi li siguran da si ti napisao pismo? Znači, znaš pisati? Ha, ha! Odlično - pri sastanku sa 14-godišnjim Georgeom Barlowom, koji je pozvao kraljicu da posjeti Romford u Essexu 2003.
41.Gdje je “Južnjačka utjeha” - nakon što mu je američki ambasador u Londonu 1999. poklonio hrpu južnjačkih suvenira, ali ne i slavni viski.
42. Philip: ‘Tko ste vi?’
Simon Kelner: ‘Glavni urednik The Independenta, gospodine.’
Philip: ‘Što radite ovdje?’
Kelner: ‘Pozvali ste me.’
Philip: ‘Pa, niste morali doći!’
Dijalog na primanju za medije
43.Jeste li bili ovdje i u stara, dobra vremena? Zato ne znate čitati i pisati! - roditeljima tijekom posjeta školi Fir Vale u Sheffieldu, koja ima slab postotak akademske naobrazbe svojih učenika.
44.Onda, tko je ovdje na drogama? OVAJ izgleda nadrogirano - 14 godišnjem pripadniku Bangladeškog kluba mladih 2002.
45.Tijekom rata većina dućana imala je razbijene prozore i ponekad su stavljali natpise “Više otvoreni nego inače”. Ja proglašavam ovo mjesto više otvorenim nego inače - otvarajući novi kampus na sveučilištu Hatfield 2003.
46.Mogao bi izgubiti koju kilu - 13-godišnjem Andrewu Adamsu koji je želio postati astronaut.
47.Vi držite komarce. Ja držim medije - ravnateljici bolnice na Karibima 1966.
48.Ne, vjerojatno ću na kraju povratiti po svima - princ Philip odbio je ponudu da pojede ribu u ribljem restoranu Ricka Steina 2000.
49.Svaka budala može pogriješiti - o intervjuu sa Jeremyjem Paxmanom.
50.Spotiču li se ljudi preko vas? - čovjeku u kolicima prilikom posjeta staračkom domu 2002.
srijeda, 8. lipnja 2011.
Andro Ursić
Don Andro Ursić je priznao da je jednom u hotelskoj sobi u Belgiji slučajno pogledao pornouradak s dva muška protagonista, tijekom kojega je jednom od njih dvojice „iz analnog otvora curio izmet". Tada je, kaže, shvatio poantu.
Ususret Gay prideu – paradi ponosa homoseksualaca, koja će se održati u subotu u Splitu, drugačiji stav ponudio je don Andro Ursić tempiranim promoviranjem svoje knjige naslova "Gay parade - manifestacije izopačene seksualnosti" održane u utorak navečer u dvorani splitskog Nadbiskupskog sjemeništa, piše Slobodna Dalmacija.
U svom pomalo ekscentričnom obraćanju autor, inače župnik Supetra i Mirca na Braču, uzbudio je duhove, ali i nasmijao okupljene primjedbama „gayevi traže ravnopravnost na osnovi krivo usmjerenog spolovila“, te anegdotama kojima je pokušao približiti svoj stav suprotivan homoseksualnoj orijentaciji.
Tako je priznao da je jednom u hotelskoj sobi u Belgiji slučajno pogledao pornouradak s dva muška protagonista, tijekom kojega je jednom od njih dvojice „iz analnog otvora curio izmet“. Tada je, veli, bio istodobno revoltiran, ali i radostan jer je „shvatio poantu“.
Predlažem, dakle, sudionicima Povorke ponosa da umjesto ulicama grada prođu kanalizacijom. Ionako je njihovo općenje prožeto fekalijama – iznio je don Andro uz smijeh okupljene publike, mahom postarijih pripadnika crkvenog miljea i nešto novinara u poprilično popunjenoj dvorani Sjemeništa.
Ništa manje plastičan nije bio ni poslovično duhoviti dr. Josip Čorić, jedan od promotora, koji je ispripovijedio poljoprivrednu anegdotu o težaku Mati koji se ljutio na svoju kobilu Suzi jer mu je na svijet donijela mule, a homoseksualnost je usporedio i sa aktualnom Escerichiom coli i još ju blago nazvao „čudnovatom igrom majčice prirode“.
Također se pri svom vrckavom izlaganju referirao na autora knjige i Povorku nazvao „organiziranim strašilima za normalan svijet“, a uporabu kondoma opisao kao „plastificirani seks“.
Moderatorica večeri u kojoj je nešto umjerenije viđenje teme iznio i msgr. Stanko Jerčić bila je dr. Danijela Demicheli Vitturi, koja je također obilato rabila stilske figure poput „konj skače na kobilu, majmun na majmunicu i tako u cijelom životinjskom svijetu od komarca do orla, osim kod nekih poremećenih pojavnosti“.
Riječ je imao i priređivač knjige Siniša Vuković, ujedno voditelj mješovitog zbora Krista kralja iz Selca na Braču, koji su tijekom poduže književne večeri zdušno izvodili marijanske napjeve.
Takav odabir nije bio slučajan; Vuković je pojasnio da je „elementu jalovosti“ – aludirajući na homoseksualnost – htio dodati „malo sjemena“.
Valja reći da promociji knjige nije nazočio nitko iz homoseksualnih, niti srodnih manjinskih udruga, koje su očigledno hotimice ignorirale događaj. Tek je zamijećena Olga Dumanić, predsjednica udruge La Femme koja se zalaže za ravnopravnost žena na svim razinama, no kako nije bilo ozračje za debatu tek je uljudno odslušala izlaganje promotora.
Happening je zaključen svirkom i pjesmom don Andra Ursića na gitari uz pratnju crkvenog zbora, piše Slobodna Dalmacija
Milan Peh, Jutarnji list
utorak, 7. lipnja 2011.
ponedjeljak, 6. lipnja 2011.
nedjelja, 5. lipnja 2011.
Katolici se zabavljaju.
STANOVNICI Novog Zagreba i to vjernici i nevjernici, silom su prilika prošle noći bdjeli za Papu. Naime, program na Hipodromu počeo je jutros u 3 sata, a započeo je molitvom Gospine krunice. No molitva je uključivala i glasan razglas koji je probudio veliki dio Zagrepčana. Oko 4 sata s Hipodroma bio je pušten audio zapis "Papa Ivana Pavao II na Hipodromu 1994. godine", koji je uključivao i snimke glazbenog dijela programa.
Oko pet sati ujutro,nastupio je mješoviti obiteljski zbor i VIS "Emanuel", što je opet bilo popraćeno (pre)glasnim razglasom. Redakcija Indexa dobila je više mail-poruka u kojima se naglašava prevelika buka iz pravca Hipodroma. Naime, to je posebno čudno budući da je policija inače izuzetno revna ako se povišeni decibeli čuju iza ponoći.
"Nismo imali pozive Zagrepčana koji bi se žalili na buku", rekli su nam jutros iz zagrebačke policije koji u svemu ne vide nešto neuobičajeno. Na izravan upit zašto MUP nije u svojim obavijestima, kako se "ponašati dok je Papa u Zagrebu" uvrstio i onu o "besanoj noći", dobili smo i konkretan odgovor.
"To nije u našoj nadležnosti. Mi ne izdajemo takve dozvole", rekli su nam iz PU zagrebačke.
Oko pet sati ujutro,nastupio je mješoviti obiteljski zbor i VIS "Emanuel", što je opet bilo popraćeno (pre)glasnim razglasom. Redakcija Indexa dobila je više mail-poruka u kojima se naglašava prevelika buka iz pravca Hipodroma. Naime, to je posebno čudno budući da je policija inače izuzetno revna ako se povišeni decibeli čuju iza ponoći.
"Nismo imali pozive Zagrepčana koji bi se žalili na buku", rekli su nam jutros iz zagrebačke policije koji u svemu ne vide nešto neuobičajeno. Na izravan upit zašto MUP nije u svojim obavijestima, kako se "ponašati dok je Papa u Zagrebu" uvrstio i onu o "besanoj noći", dobili smo i konkretan odgovor.
"To nije u našoj nadležnosti. Mi ne izdajemo takve dozvole", rekli su nam iz PU zagrebačke.
subota, 4. lipnja 2011.
petak, 3. lipnja 2011.
četvrtak, 2. lipnja 2011.
srijeda, 1. lipnja 2011.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)