Ne živite u laži, nego potražite istinu !
Само ти дјете ради свој посао
Sveti Vukašin TOHOLJ Klepački
Nebo nadamnom bijaše krvavo
i zemlja ispod mene
i ptice i jaseni i oči ljudske
i majke što djecu stežu,
krv je obojila ustaške ruke
i grkljane presječene
i duše crne i prestrašene srne
i žice naoštrene da razum svežu.
Svud oko mene samrtni krici
krkljanjem preklanih smrt se cereka,
prilazim poslušno svojem ubici
i lednoj oštrici srbosjeka.
Gledam ga radoznalo u ugasle oči
tražeći u njemu ostatke čovjeka
pijanog od krvi što mu s' kame toči
kao dječja suza, kao kaplja mlijeka.
A on silan... raspojasan...
na gomili mrtvoj stoji,
nazdravlja opkladi dobijenoj,
pa on ih je zaboga najviše pobio,
k'o dukate svoje žrtve
sa demonskim smiješkom broji
bodući ih da provjeri je li koji preživio.
"Što me gledaš tako starče,
zar si razum izgubio",
riknu kao zvijer ranjena
i nožem ka meni krenu,
a ja sam se k'o pred pričest
svoju prvu prekrstio
radujuć' se ko rođenju
samrtnome svojem trenu.
"A stah"...pomislih"...
"Zašto se ne bojim,
pa zvijer mi oči kopa
i režeći meso siječe...
zašto tako ravnodušno
pred dželatom svojim stojim,
kako mogu da ga žalim
dok mu krv sa ruku teče?"
Pa i on je nekad stvor Božiji bio,
i on dušu ima, kako ona samo pati,
ja mu sve nesrećniku,
još na ovom svijetu
pomračenom oprostio,
al' kako će kad čas dođe
pred žrtvama svojim stati?
"SAMO TI DIJETE RADI SVOJ POSAO",
šapnuh mu jezikom što je odsjekao
i vidjeh očima svojim iskopanim
strah što mu je grčem lice nagrdio,
kažu nije nikad više ni pile zaklao,
da se manit proklinjao i od ljudi vječno krio.
A ja se molim za dušu njegovu
kao i za duše onih koje je poklao,
možda me zbog toga ljudi Svetiteljem zovu,
možda zato pamte riječi:
"SAMO TI DIJETE RADI SVOJ POSAO".
Neven Milaković Likota
Nebo nadamnom bijaše krvavo
i zemlja ispod mene
i ptice i jaseni i oči ljudske
i majke što djecu stežu,
krv je obojila ustaške ruke
i grkljane presječene
i duše crne i prestrašene srne
i žice naoštrene da razum svežu.
Svud oko mene samrtni krici
krkljanjem preklanih smrt se cereka,
prilazim poslušno svojem ubici
i lednoj oštrici srbosjeka.
Gledam ga radoznalo u ugasle oči
tražeći u njemu ostatke čovjeka
pijanog od krvi što mu s' kame toči
kao dječja suza, kao kaplja mlijeka.
A on silan... raspojasan...
na gomili mrtvoj stoji,
nazdravlja opkladi dobijenoj,
pa on ih je zaboga najviše pobio,
k'o dukate svoje žrtve
sa demonskim smiješkom broji
bodući ih da provjeri je li koji preživio.
"Što me gledaš tako starče,
zar si razum izgubio",
riknu kao zvijer ranjena
i nožem ka meni krenu,
a ja sam se k'o pred pričest
svoju prvu prekrstio
radujuć' se ko rođenju
samrtnome svojem trenu.
"A stah"...pomislih"...
"Zašto se ne bojim,
pa zvijer mi oči kopa
i režeći meso siječe...
zašto tako ravnodušno
pred dželatom svojim stojim,
kako mogu da ga žalim
dok mu krv sa ruku teče?"
Pa i on je nekad stvor Božiji bio,
i on dušu ima, kako ona samo pati,
ja mu sve nesrećniku,
još na ovom svijetu
pomračenom oprostio,
al' kako će kad čas dođe
pred žrtvama svojim stati?
"SAMO TI DIJETE RADI SVOJ POSAO",
šapnuh mu jezikom što je odsjekao
i vidjeh očima svojim iskopanim
strah što mu je grčem lice nagrdio,
kažu nije nikad više ni pile zaklao,
da se manit proklinjao i od ljudi vječno krio.
A ja se molim za dušu njegovu
kao i za duše onih koje je poklao,
možda me zbog toga ljudi Svetiteljem zovu,
možda zato pamte riječi:
"SAMO TI DIJETE RADI SVOJ POSAO".
Neven Milaković Likota
i za kraj...
Nema komentara:
Objavi komentar