ponedjeljak, 30. rujna 2013.

RAKIJADA PRANJANI

U četničkoj kafani „Kod Ranka Ustaše“


„Srećan dolazak u Pranjane kolegi iz Glasa javnosti želi ekipa Radija Lipov lad pesmom...- prepoznajem na radiju u kolima glas kolege Gorana Trifunovića Dronje koji je nedavno ubedio Ranka Milutinovića Ustašu da ortački otvore valjda najlokalniji radio na svetu. Želi mi Goran Dronja dobrodošlicu u podravnogorsko selo Pranjani, posle Azanje, po površini, najveće selo u Srbiji uz dodatnu radio poruku koja je zvučala kao reklama, da me očekuju u čuvenoj četničkoj kafani „ Kod Ranka Ustaše“.
U varošici Pranjani, udaljenoj od Gornjeg Milanovca oko 50 kilometara na putu prema Požegi, ima oko 600 domova sa oko 2.000 duša i oko 1.200 birača, što je za Pranjance veoma bitno. Varošica sa nekoliko zaseoka koji nose imena po porodicama ima dve škole, dve čitaonice, crkvu koja se obnavlja, dva groblja, fudbalski klub koji je osnovan još 1939. godine, Dom kulture, ambulantu koju su nedavno renovirali Amerikanci, nekoliko prodavnica i poljoprivrednih apoteka i čak devet kafana među kojima je, mereno razmenom svakodnevnih lokalnih i svetskih informacija, svakako, najbitnija kafana „Kod Ranka Ustaše“.
Pored gazde Ranka Milutinovića Ustaše, stalni gosti kafane su i Greba, Čuljo, Žunja, Zec, Bajdo, Seljonačelnik, Kreja... i, naravno, vlast sela u liku Radovina Veselinovića Grebe, predsednika mesne zajednice.
ČEKAJUĆI „RAKIJADU“
Pranjanci su, inače, poznati kao veoma bistri, vispreni i duhoviti ljudi, pa im nije bilo teško da smisle i takvu manifestaciju kao što je „Rakijada“, takmičenje u ispijanju ljute rakije. Ideja za „Rakijadu „ koju su Pranjanci odmah prekrstili u „Bekrijadu“ dao je Čedo Vujičić, vlasnik kafane „Ana“. U njegovoj kafani, uostalom kao i ostalim kafanama u Pranjanima, kod mnogih gostiju primetno je bledilo na licu.
- Ma, nije im ništa, nego juče su bile Zadušnice, a to je, već po tradiciji, dan kad se na grobljima žestoko trenira za „Rakijadu „ koja se održava sledeće nedelje, na belu nedelju koje su bekrije odredile kao svoj dan. Ovo je već šesta po redu „ Rakijada „ koja je od pre tri-četiri godine dobila i međunarodni karakter. „Rakijadu „ sam, zapravo, zamislio sasvim drugačije, nekako, kao priliku da stvaramo robnu marku za našu pranjansku rakiju i da se tako promovišemo u svetu, a ne kao puko opijanje. Ali, narod ko narod - dođu da se takmiče, uljoskaju se i sjebu nam ideju. Da je ideja „pitka“ potvrđuje i interesovanje Ambasade Amerike u Beogradu, koja je izrazila želju da dovede oko 200 gostiju u Pranjane i da tako demonstriraju prijateljstvo Amerikanaca i Pranjanaca započeto u Drugom ratu, ali se desilo ovo sa Kosovom, pa je njihov dolazak za sada neizvestan. Što se mene tiče, vrata su svima otvorena - kaže Vujičić naglašavajući da postoji mogućnost, ako se političke prilike stabilizuju u korist „Bekrijade“, da u maju „ Rakijada „ bude ponovljena, ali samo za strance.
- Vidiš-počinju predstavljanje sela predsednik Greba i Ranko Ustaša, dok im logističku podršku daju gosti za susednim stolovima koji u isto vreme pomno prate da Greba i Ranko Ustaša nešto ne prekardaše u podacima. U ovom selu se vazda živelo od poljoprivrede i šverca. To ti je tako - mnogo rakije, mesa, voća, sira, kajmaka ..., a ovde nismo imali gde da prodamo, pa smo te naše proizvode nosili najčešće u Sarajevo. Jeste da je to bilo zabranjeno, ali nam je svaka vlast, nekako, gledala kroz prste. U Sarajevu sam i zaradio nadimak - kaže Ranko Ustaša. „Tada, valjda 1966. godine, sam na pijaci u Sarajevu prodavao četke drpare koje smo pravili ovde u Pranjanima od korena trave kočobije i od toga se, Boga mi, lepo živelo jer su naše četke bile čuvene po tome da mogu da operu i najveću štroku. Nisu bile za pranje bruke, ali za štroku jesu! E, kad sam rasprodao robu i onako, čekajući vreme da krene čuveni voz „ćira“ kojim se tada putovalo, pođem da bazam po gradu i tako uđem u jednu džamiju, Ma, onako, bezveze - tek da vidim. Taman kad sam izlazio iz džamije ispred mene banu neki Vasilije, moj Pranjanac i kum po nadimku. E, sad do mojega, pomislih, jer mi je odmah bilo jasno da mi sledi neki nadimak. Sutradan se vratim u Pranjane gde me je već čekao nadimak Ustaša. Eto, nije ga mrzelo da pošalje nekom telegram, šta li je. Inače, zgradu u kojoj se danas nalazi kafana gradio je pre oko 130 godina nekada čuveni trgovac Desimir Simović i u njoj je držao magazu. Pošto je Desimir negde 1946. godine zbrisao iz zemlje u Južnoafričku Republiku, u zgradi je bila škola, pa ponovo prodavnica, a pre trideset godina sam zgradu kupio i otvorio kafanu „Lipov lad“. Ali, taj naziv kafane je samo za poreznike, sudske pozivare i tako te uniformisane službe. Narod, ko narod, odmah joj je dao naziv „Kod Ranka Ustaše „ i tako do dana današnjeg.
Pranjanci tvrde da ih politika ne interesuje previše, ali ih podaci o tome koliko je ovo selo do sada dalo predsednika opštine Gornji Milanovac, pa i ona dešavanja u vreme Drugog svetskog rata, ozbiljno osporavaju tu njihovu tvrdnju.
- Ma, tačno je to da su Pranjani do sada dali čak pet predsednika opštine - neki Stanojević, pa Dušan Papić, Dražimir Marušić Faketi u dva mandata, sledi Milutin Prodanović Čibi, pa opet sada Marušić i to mu dođe, računajući od Drugog rata do danas, jedno 35 godina upravljanja milanovačkom opštinom, ali običan narod više misli na to kako će da poseje, kako da namakne da kupi veštačko đubrivo koje je preskupo, kako da izrani stoku, da proda ono što proizvede, da se negde zaposli, da nešto zaradi, pa makar i švercom, da ima dobre puteve, struju, vodu..., a što se tiče politike, slabo se o tome govori i u vreme izbora - tvrdi donekle (ne)iskreno Radovin-Greba Veselinović, predsednik mesne zajednice i odbornik u SO Gornji Milanovac.
Zidovi kafane „ Kod Ranka Ustaše“ ukrašeni su mnogobrojnim fotografijama Čiča Draže i drugih značajnijih četnika, a na najvećem broju fotografija nalaze se saveznički avijatičari koji su preživeli rat Drugi rat zahvaljujući narodu Pranjana, a posebno Draganu Vidakoviću (88) koji je redovan gost kafane.
- Da si me o Amerikancima pitao pre petnaestak dana o njima bih ti rekao svašta lepo. E, danas, posle ove bruke sa Kosovom, Boga mi, bez obzira na to koliko imam prijatelja u Americi, situacija je drugačija. Pa, zar zaboravi taj Buš leto 1944. godine kada su Pranjanci krv propljuvali dok nisu u Pranjanima, na Galovića brdu, napravili aerodrom za evakuaciju preko 500 savezničkih avijatičara u čuvenoj operaciji „Halijard“. Mi im spasli toliko pilota, a njemu sada draži Šiptari. O tome da sam zbog prijateljstva sa Amerikancima 1948. osuđen na sedam godina robije koju sam izdržao u Zabeli i mnogim drugim problemima koje sam imao i da ne govorim. No, sve nešto mislim da američki narod ne misli kao ovaj Buš i da će se sve promeniti kada on zglajzne sa vlasti - nada se Dragan Vidaković, koji je, uzgred budi rečeno, i osnivač lokalnog FK Brezak koji postoji još od 1939. godine i čiji je on počasni predsednik.

utorak, 24. rujna 2013.

nedjelja, 22. rujna 2013.

srijeda, 18. rujna 2013.

nedjelja, 15. rujna 2013.

subota, 14. rujna 2013.

nedjelja, 8. rujna 2013.

Tenacious D - 39

Dobra stvar sa zadnjeg albuma, tekst vuče na Bukowskog... :)



"39"

She's 39, but she still looks young
Not very young, but a lot of fun
She's my 39 lady in the sun

49 and I'm feelin' fine
In the sun that's a lot of fun
Drinkin' mai tais, kickin' back with my flip-flops on

I'm wearin' socks and my toe is tight
I think about her every day and night
39 year-old lady, she looks pretty good to me

I'm 49, drinkin' white wine
Not goin' out with no 19 year-old chickities no more
From now on I got my 39 year-old whore
Oh!

Don't you call her a whore
I'll fuckin' tear your esophagus out
She's sweet and she's getting old
And she's mine, to have and to hold

She needs a dentist appointment quick
I pay for it and she sucka my dick
When we text each other, I fiddle with my anus

Ahh, stick a finger in it!
Then a fuckin' didariddly doo
And I fuckin' gots to spew
Upon my belly, dripped upon my shoe
Get me a tissue

Chardonnay in the setting sun
She's 39, but she's number one
Get the apartment just right, she's comin' over tonight

I like it cause I don't feel scared
She's 39, I'm in my underwear
Here she comes, comin' down the hallway
She's knockin' on my door!

I open the door
There she is, not too bad, good enough
39 year-old lady, young enough for me
Boobies droopin', but she's good enough for me
Trimmed up pussy hairs, good enough for me
Mature woman, she's my lady

Uh huh, uh huh, ooh yeah
She ain't gonna be fuckin' around with no other guys
Nanananah-nah, she's mine, she's my special lady
Special lady

We can see fuckin' movie pedigree
It's a total piece of shit
Comfortable shoes, never lose
We can fuckin' talk about some things
She don't need no diamond rings
She don't need no diamond rings


utorak, 3. rujna 2013.

Kristina Ćurković, aktivistica. I još ponešto...



Tekst pjesme

Stijeg što drži
ta smrznuta ruka
i za njega gine,
po tome stijegu danas gaze,
i tuđe boje izdajnici viju,
umjesto da trobojnicu paze.
Dok čekaju dan sudnji
ona pokriva junake
koji su za bližnjeg krv dali
i Hrvatima se zvali.
A tebi što slušaš ovu zbilju
razmisli o istini ovoj
dok slobode imaš u izobilju:
tko je za tebe borio boj ?
Za tvoj jezik i za tvoje boje,
tvoj narod je štitom srcem stao,
da bi danas ovo bilo tvoje,
da bi se i ti Hrvatom zvao.





Tko je zapravo Kristina Ćurković?

Studentica i aktivististica koja svojim performansima privlači pozornost medija, ali i nerijetko biva optuživana za remećenje javnoga reda i mira, Kristina Ćurković naše je gore list (hercegovina-tomislavcity.com). Razgovarali smo s ovom mladom djevojkom koju, uz njezinu ljepotu, nadasve krasi i izraženo domobljublje.
Tko je zapravo Kristina Ćurković?
- Ja sam prvo katolkinja, zatim Hrvatica. Studentica sam teologije u Splitu. Volim svoju domovinu Hrvatsku, volim svaki njen kamen i ravnicu, volim svaku rijeku i planinu, volim sve njene ljude i boli me gledati kako to netko zloupotrijebljava, gazi i uništava. Ja ustvari nisam nitko bitan, samo mlada djevojka, kao mnoge druge, koja je nekim djelima privukla pažnju medija, i to koristim da bih govorila istinu i promicala domoljublje. Volim pisati, crtati i čitati o našoj prošlosti sve do čega mogu doći, od antologija poezije, do knjiga iz povijesti. Volim slušati gusle i gangu, a volim sve naše običaje iz svih krajeva Hrvatske. Volim našu tradiciju i tradicijske vrijednosti koje su nam prenosili djedovi s koljena na koljeno.
Od kada živite u Splitu?
- U Splitu živim već duže vrijeme, i zbilja je prelijep grad, koji ima znakovitu povijest i svaki kamen ima svoju priču. Ali ja više uživam u prirodi, na livadama,poljima i kršu. Dolazim sa sela koje se zove Vlaka, odmah blizu Kazaginca, to jemoj raj i sve me za njega veže. Taj kraj mi je čežnja u srcu i ljubav. Tamo sam provela najdraže godine svog života, kad sam trčala po livadama, šetala po šumama, pravila vijence od cvijeća, lovila laptire... Sve je to naša Hrvatska zemlja.

Zalažete se za prava pojedinaca i skupina. Kojih najviše?
- Zalažem se za istinu i pravdu za sve ljude. Ali uvjet prava je taj da nije u sukobu s istinom. Ono što mi srce probada je nepravda učinjena našim djedovima i očevima kroz naše obrambene ratove. Boli me činjenica da je nad našim narodom napravljen genocid od 1945. do 1995., a to je zločin koji vapi u nebo! Istina se mora reći. Jer se jedino na njoj može graditi. Želim biti glas tih ljudi kojima je glas oduzeo prostrijelni metak samo zato što su Hrvati. Boli me nepravda koju se čini našim braniteljima iz zadnjeg Domovinskoga obrambenog rata, i općenito čitavom našem narodu se laže i obmanjuje ga se sa svih strana. Povijest nam pišu neprijatelji rukom mržnje, a nikada nisu željeli Hrvatsku.
Uz ovo „subotnje pismo“ koje ste stavili na vrata Vlade, i zbog kojega ste završili na policiji, na koji način ste kao pojedinac do sada reagirali s obzirom na stanje u društvu?
- Ta poruka koju sam u obliku pjesme čekićem i čavlom zakucala na vrata Banskih dvora gdje obitava Vlada RH nije moje jedino reagiranje u javnosti. Sudjelovala sam u organiziranju prosvjeda zbog nepravde u Haagu i protiv ulaska Hrvatske u još jednu uniju, sa zgrade Banovine u Splitu sam skinula “zastavu” Europske unije i na njeno mjesto postavila našu milu Trobojnicu, također sam sa prijateljicom Anitom bacila jaja pred noge tadašnoj vlasti koja je predala našeg branitelja Veljka Marića u ruke agresora, zatim sam imala “umjetnički performans” gdje sam nakon maksimalne izrečene presude zbog skidanja EU zastave s Banovine, pokidala plavu zastavu s 12 petokraka poredanih u krug, a unutar kruga je jedna velika crvena petokraka, a u njoj srp i čekić. Zatim sam nazočila mnogim našim skupovima od Haaga do Vukovara. Trenutno sam aktivna u Stožeru za obranu hrvatskoga Vukovara, s ciljem spriječavanja uvođenja ćirilice. A aktivnosti i služenje Domovini ću nastaviti dok mi živo srce bije.
Jeste li ranije imali posla sa sudovima i policijom. Zbog čega?
- Da, imala sam nekoliko suđenja. Oni su u svojim optužbama teretili mene da remetim javni red i mir i da vrijeđam i uznemiravam druge. Također su me privodili bez ikakvih obrazloženja i držali zatvorenu i tako mi ograničili pravo na slobodu kretanja.
Imate li istomišljenike, ljude koji Vas podržavaju?
- Ne bih rekla da su ti ljudi moji istomišljenici, nego su kao i ja domoljubi koji se bore za istinu i prave vrijednosti u Hrvatskoj. Svakim danom mi se javlja sve više ljudi, svi su razočarani stanjem do kojeg je dovedena zemlja donedavna natopljena krvlju.
Planirate li na sličan iskorak u dogledno vrijeme?
- U dogledno vrijeme, pa dokle god živim na zemlji, borit ću se da se čuje glas istine, glas ušutkanih i glas obespravljenih.
Kakve su reakcije od strane poznanika, prijatelja i javnosti na Vaše istupe?
- U samim počecima javnih istupa, moji prijatelji su se bojali da ne naštetim sebi i da se ne razočaram. Ali već sad znaju i prihvaćaju da je to moj poziv, dužnost, podržavaju me i mole za mene.




Kod Antiše na grobu