Srčani udav
Razmještajući se uzduž linije obilježene kredom, stotinu i pedeset mještana Pakoštana svojim su tijelima na nekoj ledini oblikovali golemo srce (40 metara u horizontalnom promjeru, 45 u vertikalnom) i zaokružili groteskni portret Ante Gotovine iscrtan na tlu, a onda se umjetnik s fotografskim aparatom u ruci uzdigao iznad mase pneumatskim putem, uz pomoć vatrogasnog krana. Na njegov znak, prije nego će aktivirati prst na okidaču, statisti salutiraju i šalju vojnički pozdrav voljenome generalu. Klik!
Tako je nastala 317. po redu “milenijska fotografija” Šime Strikomana – artista s konceptualnim pretenzijama koji je započeo kao snimatelj u “Poletu”, a završio nebu pod oblacima, kao seoska Leni Riefenstahl – u sklopu pripremanja nadražene nacije za fatalni 16. studenoga, kada će u Haagu biti izrečena konačna presuda slavnome hrvatskom vojskovođi, optuženom za najteže ratne zločine.
O performansu u herojevu rodnome mjestu iste su večeri izvijestile sve informativne emisije svih nacionalnih televizija, tako da je ono srce čiju su konturu zadali vrijedni Pakoštanci prikazano dovoljno izdašnim da u njega nagrne ljudstvo u većoj količini. To je jedno otvoreno srce, takoreći – tisuće i tisuće dragih gledatelja, udobno smještenih u svojim foteljama, mogli su u mislima popuniti klijetke i pretklijetke, prekriti ostatke tratine, dodati svoje strepnje onima općim, pridružiti svoje psovke ostalima, tvoreći kolektivno biće koje pulsira i vapi za pravdom.
To je ono što pokušava Šime Strikoman, umjetnik na kranu, makar s kržljavim uzorkom od stotinu i pedeset regrutiranih modela: zabilježiti objektivom treperavu dušu nacije. Faktografskim sredstvima registrirati mit. Ukrotiti disperziju i privesti je prirodnome zbijanju.
Dok promatram masovni kadar – točnije, masu u kadru – prisjećam se jednoga od njegovih mogućih negativa, fotografije snimljene 23. svibnja ove godine u središtu Prijedora: Emir Hodžić stoji sam na gradskome trgu, ruku priljubljenih uz tijelo, s bijelom maramom privezanom oko lijevoga rukava, stoji i miruje, dok ga prolaznici zaobilaze u širokome luku, s panikom u očima nastoje se zateći na što većoj razdaljini, te se čini da je usamljenost čovjeka na trgu u tome trenutku upravo svemirskih razmjera i da oko njega naočigled ekspandira pustoš.
Emir Hodžić izdržao je nepomičan na prijedorskome trgu deset minuta, protestirajući na taj način jer mu uprava kompanije Mittal Steel, u dogovoru s lokalnim vlastima, nije dopustila da uđe u ograđeni prostor rudnika Omarska, koji je u zadnjem ratu korišten kao koncentracioni logor, odlagalište ljudi gdje su bili zatočeni njegov otac i njegov brat.
Radom imaginacije moguće je bilo isti prizor smjestiti u sasvim blisko okruženje, zamisliti – na primjer – nekoga sličnog Emiru Hodžiću kako mirno stoji i prosvjeduje pred ulazom u splitsku Loru, sa ili bez trake oko rukava, možda baš na dan kada je nekadašnji logor sadašnjem predsjedniku države poslužio kao rezidencijalni hotel. Kolika je idealna visina krana s kojeg bi fotograf ovjekovječio kolektiv u bijegu? Je li predsjednik doručkovao kajganu sa šunkom ili se ipak odlučio za light varijantu, maslac i džem? Bi li deset minuta bilo dovoljno kratko razdoblje da iritator kolektivnog pamćenja napusti poprište bez razbijenih čeljusti?
Umjetnik na kranu, međutim, preferira mase, geste pojedinaca nisu mu ni najmanje zanimljive. Već je 317 puta uspio okupiti gomilu u razigranom sletu; tisuće hrvatskih građana, u svojstvu ljudskih kulisa, s osobnostima svedenim na razinu zrnaca pijeska, dosad se ugradilo u njegove petparačke propagandne kadrove, radosni što mogu statirati točno onako kako se od njih traži i isprsiti se u stavu prvoga lice množine. Prisjećam se kako je jednom u Mariji Bistrici spretno organizirao katoličku omladinu, ukupno par stotina grla, opskrbivši djevojke i mladiće crvenim i bijelim majicama (ili su to bili kišobrani?), pa su ovi na proplanku podno zvonika udruživanjem tijela sačinili gigantski hrvatski grb. Lijepo je to bilo vidjeti iz gornjeg rakursa – livada, šuma i najkvalitetnije domaće meso u strogoj formaciji: priroda i društvo.
Šteta je što Strikoman – kada se već optuženi hrvatski general našao u fokusu njegova stvaralačkog nemira – nije raspolagao odgovarajućim kranom u ljeto devedeset i pete, jer bi se one rijeke protjeranih Srba što su uz oružani nadzor kuljale prema istočnoj granici sjajno uklopile u fotografov “milenijski” ciklus. Ovjekovječeni iz ptičje perspektive, ti bi masovni prizori danas mogli nadopuniti pakoštansko mnogoljudno srce i poslužiti kao dodatni izraz podrške obožavanom ratnom vođi.
Kilometarski duge izbjegličke kolone, doduše, znaju biti dosta monotone, no umjetnik bi se već potrudio smisliti štogod maštovito i simbolično, eventualno uz pomoć naoružanih pripadnika Hrvatske vojske nagovoriti prognanike da se kreativno izraze i postroje u kakvu zgodnu kolektivnu figuru – u divovskog leptira, recimo, ili u poljski cvijet. Ili u šaku s uzdignuta dva prsta, aranžiranu na obronku planine, uz parolu ZBOGOM ispisanu ljudskim tijelima.
Ipak, foto-seansa u Pakoštanima, tragikomični promidžbeni cirkus sa svjetinom na ledini, tek je kamenčić u mozaiku, da ne kažem korpus veličine mikroba na “milenijskoj” fotografiji, jer Hrvatska bridi u iščekivanju povijesnoga 16. studenog, dana velikog proljeva, dana kada će naše nade biti uslišene ili pokopane, dana kada će omraženo sudište u Haagu crvenim voskom zapečatiti našu zajedničku sudbinu, svi medijski senzori su istureni, sve ideološke kote su zauzete, svi disonantni glasovi su odstranjeni, nacija se dohranjuje porcijama svježeg adrenalina, dijele se lanč-paketi pravedničke srdžbe, Hrvati dišu kao jedan, gledaju svoje dnevnike i čitaju svoje novine, a novine pišu kao jedan, reproduciraju legendu o čistome ratu i prljavome miru, obavljaju zadnje predradnje da bi događaji bili podvrgnuti ujedinjenom stoicizmu: što god da se zbije – mi ćemo se zbiti!
Osjećaje plemena najsuptilnije je sažeo “Jutarnji list”, opremivši veliku subotnju temu naslovom “Je li Sanader zaslužio Gotovininu presudu od 24 godine zatvora?” Dilema proizlazi iz mogućnosti da bivšem premijeru i bivšem vojskovođi pravorijeci budu izrečeni istoga dana. U tekstu, istinabog, stoji kako Sanader po zakonskoj osnovi može fasovati maksimalno 15 godina zatvora, ali ipak, ipak… “Mnogi se pitaju”, napominje novinarka “Jutarnjeg”, ne bi li pravda mogla zaobići zakonska ograničenja, pa da omraženi preuzme usud glorificiranog, da politički razbojnik – više nego zasluženo – osjeti sankciju što je u prvoj rundi zadesila ratnoga heroja. “Mnogi”, podrazumijeva se, to su tjelesa ispod Strikomanova krana.
Granične točke unutar kojih se prostire džungla javnog morala jasno su zadane: onaj pod čijim se patronatom organizirano pljačkalo i onaj pod čijom se komandom organizirano ubijalo istaknuti su kao sušte suprotnosti, mrak i svjetlost, crno i bijelo, Jekyll & Hyde: nismo valjda ubijali zato da bismo bili opljačkani? I da to izvede netko tko se činio tako prokleto “našim”?… A stvarna narav kriminalnog akta još je i mnogo složenija, jer nema sumnje kako infantilna molitva upućena Boginji Pravde da zlotvoru dodijeli svečevu kaznu sadrži ponajprije odmazdu zbog činjenice da je u Sanaderovu mandatu Gotovina otpremljen u Haag.
Makar ga, poput krčanja u eteru, pratila elegična jeka proeuropskih zakletvi, ovaj se društveni gard – oličen kroz “javno raspoloženje” – nikome ne čini moralno dubioznim. Pakoštanaca se na ledini pod vatrogasnim kranom nije okupilo bogzna koliko (čak ih je i seoska Leni Riefenstahl, prema vlastitom priznanju, očekivala dvostruko više), ali pozorniji uvid otklanja dileme: u Strikomanovo kolektivno srce smjestio se čitav hrvatski parlament, pa Vlada na čelu su uglađenim premijerom, pa oficijelni fikus s Pantovčaka praćen kompletnom dvorskom svitom, pa Hrvatska akademija znanosti, pa divizije umjetnika i kulturnih pregalaca, pa vodeći mediji, dakako, predstavnici sedme sile koji zadaju ritam otkucaja, stimuliraju tik-takanje zajedničkih jecaja i prekrajaju naslovnice u zastave, pošto je u njihovoj zoni odgovornosti osjetljivo “bilo nacije”…
Ukoliko sud u Haagu, bez obzira na visinu kazne, potvrdi Gotovininu krivnju za ratne zločine – što je najizvjesniji rasplet tekućeg spektakla – neće to dovesti do poremećaja u radu kolektivnog srca. Ono će i dalje pumpati svoju krvavu bajku, gustu i otrcanu, pulsirat će dovoljno žustro da od srčanog udava ne poštedi buduća pokoljenja.
Dan velikog proljeva, dakle, dočekujemo spremni. Iznenađenje će biti hinjeno, jer patriotizam je lišen rizika događaja. Što god da se zbije – mi ćemo se zbiti!
Nema komentara:
Objavi komentar